Piše: Osman Halilović
Svaka roba koju bi Hako Čopak premetnuo iz ruke u ruku, začas se pretvarala u suho zlato. A poslovi su mu bili nafakali, pod svakim režimom. Kad su mu potomci, pred ovaj zadnji rat, rušili staru kuću, vele da su u duvarima nalazili velike svežnjeve karađorđevićkih dinara, Pavelićevih kuna i socijalističkih živopisnih novčanica koje je inflacija već odavno pojela.
Koliko je Hako imao para, to niko pouzdano ne zna, jer nikad nije vodio nikakve knjige. Uglavnom u našem kraju i danas se, kada je nešto basnoslovno skupo, kaže: “To ni Hako Čopak ne bi mog'o platiti”.
Karijeru je započeo u Kraljevini, švercajući hercegovački duhan i preprodajući jata tuka podrinjskih domaćinima u Sarajevu i na Savi. Pred kraj života, u onih nekoliko varljivih godina nakon Titove smrti, švercao je krupnom stokom na veliko i odbijao navaljivanja svog ortaka iz mladosti, Avdije Lepeša, da se “baci” na profitabilni šverc devizama.
Nikada nije mogao dokučiti da je moguće prodavati paru za paru. Bio je to podrinjski švercer staroga kova, čija riječ je bila najjača valuta. Hako nikada nije čitao Ibn Halduna, ali je vjerovao da sa svačim može trgovati. Da se mnogo toga može kupiti i prodati. Osim novca, vjere i časti. A časti je Hako imao koliko i para.
Nikad nikoga nije zakinuo u kupoprodaji, a često je seoskim porodicama sa puno djece nabavljao dobre punomliječne krave ispod cijene i na dugu otplatu. Ali, krave džaba davao nije. Narod ga je poštovao i često su domaćini išli po savjete kod njega. Savjeti su kod Hake bili besplatni.
Po naravi malo “uzbrdit” i na svoju ruku Hako će posljednju poruku i savjet komšijama dati na dan svoje dženaze. Na izlazu iz mezarja, nakon ukopa i dove, stajala su njegova dva zeta (sinova nije imao) sa dvije otvorene torbe i svakome ko je došao na dženazu, umjesto uobičajene bešleme, dijelili po jednu novu petohiljadarku.
Neki se snebivali. Neki odbijali da uzmu pare, pa im zetovi nazor trpali u džepove uz opravdanje da je “pod moranje, vasijet je od merhuma”. Neki uzeli što im se pruža, bez pitanja i zazora. Ali, čuđenje je bilo sveopće i trajalo dugo. Kasnije se odgonetalo, a odgoneta se i danas, šta je Hako htio da kaže? Neki govorili kako je to bila njegova posljednja poruka: Hako nikome nikad nije ostao dužan!
Redžep-efendija, kako priliči učenom i edebli alimu, tumačio je Hakinu “novotariju” u najljepšem svjetlu: “Dženaza je kifaje, ljudi. Svako ima sevap što je klanj'o. Nije, beli, nikome ibadet plaćen. Niti to more biti. Nego Hako je naumio da podijeli imetka, a da niko ne bude taj dan na gubitku od svojih poslova”.
Međutim, Redžep-efendija nije morao ni čitati Ibn Halduna da bi uskoro uvidio da je narod kao i dijete. Odgajanje je proces bez odmora i kraja. Već na sljedećoj dženazi našao se pokoji hairlija koji je poluglasno komentarisao i vagao novčanu vrijednost lepine i halve, pokušavajući sračunati koliko se bešlema može kupiti za samo jednu petohiljadarku sa Maršalovim likom.
Svi smo mi danas manje-više konzumenti. Trendovi potrošačkog vremena i kulturna dominacija neoliberalnog konzumerizma stigli su i u najudaljenije bošnjačko selo. Mnogo se toga može kupiti.
A ovih dana zloslavni Bego Bektić iz Srebrenice pokazuje nam da se sve može i prodati. Samo ako se hoće. Možemo samo da probamo zamisliti kakav šok kod prosječnog Bošnjaka, koji u posljednjih dvadeset godina baš ne prati ritam političkog života u Podrinju, može izazvati spoznaja da postoje neki drugi Bošnjaci spremni da nedvosmisleno podrže ideologe i negatore genocida. Intenzitet šoka doseže nevjerovatne razmjere kada se sazna da su neki od tih Bošnjaka i sami preživjeli pogrom i genocid.
Malverzacije i nečasna trgovina u koju su se upustili kadrovi lokalnog SDP-a na posljednjim lokalnim izborima u Srebrenici, jednako kao i odbijanje vrha te partije da podrži zajedničkog kandidata inicijative Moja adresa Srebrenica Aliju Tabakovića, jeste prvoklasna izdaja ne samo Bošnjaka u Srebrenici, nego i Bosne i Hercegovine kao države. Istom tom kvalifikacijom, nazivajući stvari pravim imenom, potrebno je označiti i masovnu pojavu prodaje mjesta u biračkim odborima srpskim strankama od strane nekih bošnjačkih političkih subjekata.
Na to je, još u vrijeme predizborne kampanje, direktno upozoravao Ćamil Duraković, jedan od aktivista inicijative Moja adresa Srebrenica. Ako je moguće, na osnovu reakcija u medijima i na društvenim mrežama, dobiti dojam o općem gardu koji bošnjačka i bh. javnost odašilje po ovom bolnom pitanju ona bi se svodila na poruku: postoje vrijednosti koje nisu i ne mogu biti na prodaju!
Međutim, onkraj aktuelnih političkih optuživanja i ideološko-etičkih polemika, nije na odmet postaviti pitanje: šta je sve dovelo do toga da Begina kupoprodajna inicijativa uopće postane moguća? Ili da proširimo: neki Bošnjaci već godinama na području drugih podrinjskih opština i gradova uredno i usrdno na izborima daju glasove srpskim političkim partijama.
A mala je armija bošnjačkih aktivista koji za iste te partije po bošnjačkim selima otvoreno kupuju glasove. U Zvorniku, recimo, na posljednjim izborima, probosanska lista u pet gradskih naselja gdje živi većinsko bošnjačko stanovništvo, ili u najvećoj bošnjačkoj mjesnoj zajednici u Kozluku, na 10 biračkih mjesta, ima ukupno 74 glasa. Nije tajna da Bošnjaci koji izađu na izbore u nekim zvorničkim sredinama glasove mahom daju lokalnom SNSD-u i Socijalističkoj partiji. Naravno, ne daju ih džaba.
A kako nas je već spomenuti veliki Ibn Haldun učio prije više od šest stoljeća, sve društvene pojave, da bi se razumjele, treba prvo smjestiti u neki kontekst i naći im objašnjive uzroke. Svjedoci smo da su neki bošnjački pregaoci u Podrinju, među kojima i jedan broj imama, pokušavali probosanskim političkim aktivistima u prethodnoj deceniji, javno i interno, objasniti da potpuno bespotrebna i besmislena praksa plaćanja našem narodu, u novcu ili nekakvom donacijom, za izlazak na izbore i glasa za neku probosansku listu, može imati nepopravljivo štetne i dalekosežne posljedice. Odgojna logika je jednostavna: ako me plaćaš ti, može me više platiti i neko drugi, svakako su svi isti!
Navada je jača od potrebe. Najlakše je othraniti dijete ispunjavajući mu želje. Najlakše je odbiti brigu na veselje tako što mu u ruke tutneš skupi telefon i rahat radiš svoje poslove. Ali, da bi se dijete odgojilo valja mu posvetiti vrijeme. Valja pričati s njim i ukazivati mu vlastitim primjerom na ono što je po njega dobro. Narod je kao i dijete. Sa narodom se mora raditi. Od jeftinog populizma, gora je samo kritika vlastitog naroda. Zato već odavno jeste krajnje vrijeme da se pozovu svi čestiti politički predstavnici Bošnjaka u Podrinju, društveni aktivisti i intelektualci da uđu među narod, da malo posijele sa njim, da popiju kahvu. Neće ni korona vječno trajati.
Zapuštanjem stanja u kojem se naš narod nalazi, instant rješenjima i parolama ispražnjenim od sadržaja nećemo, očigledno je, dobiti ništa. A nebrigom možemo izgubiti ono najvažnije.
Ono što ni Hako Čopak nikakvim parama ne bi mogao kupiti.
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o
