Čekajući intervencije koje neće doći

Date:

Piše: Tarik Dautović

„Generalno se nije promijenilo ništa. Ja nisam zabrinut previše zbog toga što nekakvidiplomatiiz „trećeg safa“, bilo evropski, bilo američki, ovdje dolaze sidejama s kojima dolaze. To je apsolutno ništa novo u odnosu na ‘92. godinu. To da je nama htio neko pomoći u maju, junu, julu, augustu ‘92., s izuzetkom jedne grupe zemalja iz Organizacije islamske konferencije, to smo mi izmislili. Ja ne znam zašto. Vjerovatno zato što nam trebaju prijatelji, pa smo neka prijateljstva čak i izmislili. Ali nemojte da se lažemo. U maju ‘92. Fransoa Miteran je govorio Bosna ne pripada Evropi i da ne može baš svako selo pretendovati na status nezavisne i suverene države. Neki visoki funkcioneri britanskog „foreignofficea“ su govorili bolna, ali realistična obnova hrišćanske Evrope“, kazat će mi Emir Suljagić prilikom nedavnog gostovanja na Radiju BIR u emisiji „Prava tema“.

I nije se uistinu promijenilo ništa. Osim novog pristupa Velike Britanije i velikog zaokreta, pozitivnog, politike prema Bosni i Hercegovini.

Pitanje uopće nije šta će i hoće li uopće išta uraditi međunarodna zajednica, šta će i hoće li uopće išta uraditi naši prijatelji (pod uslovom da ih imamo). Pitanje je šta ćemo uraditi mi. Odnosno, šta smo uradili do sada? Uzimajući u obzir situaciju u kojoj se nalazimo, nismo uradili puno. O tome šta smo mogli, kako smo mogli i zašto nismo, neću ovaj put. Želim samo da ukažem na to da ne možemo sebi dozvoliti taj luksuz da bilo šta od bilo koga očekujemo. „Svijet je surovo tržište. Svi vole samo sebe. I pošto mi manje volimo sebe“, kao što to reče pokojni Zoran Đinđić, „onda su nam uvijek drugi krivi.“

U knjizi „Ledeni vjetar nad Sarajevom“, autor Guillaume Ancel (Gijom Ansel) piše o svom učešću u vojnoj misiji u opkoljenom Sarajevu. Ansel je bio artiljerijski kapetan, specijaliziran za vođenje zračnih napada. U Sarajevo stiže pred kraj opsade. Bio je zadužen za Taktičku grupu za zračni nadzor zapadnog dijela grada, pod kontrolom Prvog stranog konjičkog puka. To je bila jedinica francuske Legije stranaca, ujedno i jedina, koja je u sklopu UNPROFOR-a bila stacionirana u Sarajevu.

Kroz djelovanje ove jedinice, odnosno naredbe koje su oni dobijali, najbolje je oslikana politika Francuske prema Bosni i Hercegovini.

„Pratili smo srpska kršenja svih sporazuma“, piše Ansel. „Pripremali smo avione NATO-a za gađanje ciljeva, koji su ih mogli odvratiti od takvog ponašanja, a onda bismo dobijali suprotne naredbe, po kojima Srbe nikada nije trebalo uznemiravati. Tog dana, međutim, morao je pretrpjeti jedan drukčiji šok: u Centru za zračne operacije opazio je iz zraka snimljene fotografije iz Srebrenice, 110 km od Sarajeva. One su pokazivale, skoro pa uživo, masakr nad muškim stanovništvom enklave, koju su napustile snage Ujedinjenih nacija. Slika za slikom: sve brojniji leševi žrtava punili su masovne grobnice iskopane oko grada…“

Genocid uživo. Znalo se odmah. Svi su znali. Šta je ko poduzeo? Niko ništa. Zašto bi bilo ko sada nešto poduzimao?

„Žalimo zbog gubitka jednog pripadnika Plavih šljemova (glavni brigadir drugog francuskog bataljona, pogođen na „Aleji snajpera“) danas u Sarajevu. Ne može se sa sigurnošću tvrditi ko stoji iza ove drame. Budite sigurni da će UNPROFOR reagirati na odgovarajući način.“

I reagirao je. Na nama svima već dobro poznat način:

„UNPROFOR je odlučio večeras poslati „strong protest“, pismo energičnog protesta srpskoj komandi za Sarajevo. Neće biti drugih reakcija“.

I tada zabrinutost i protesti.

Krajnje je vrijeme da se prestanemo zavaravati, lagati sami sebe. Oni koji danas prijete cijepanjem Bosne i Hercegovine znaju šta su sankcije. Ništa. A znali bi i mi da smo čitali i učili iz naše prošlosti i naših grešaka. Znali bismo da nemamo pravo ništa očekivati. Očekivati možeš tek onda kada si dovoljno jak. Ali tada samo možeš očekivati da te zaustave. Nikako da te podrže. Baš kao što to briljantno reče Avdo Sidran: „Rat u Bosni je počelo ’95. Sve do tada to je bila agresija.“

U knjizi „Srebrenica – hronologija jednog genocida, ili šta se desilo s Mirnesom Osmanovićem“, autor Matthias Fink spominje Rezoluciju 770 od 13. augusta 1993. godine, u kojoj je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija upozoravalo da UNPROFOR smije „upotrijebiti sve neophodne mjere“, ukoliko bi konvoji bili blokirani. „Ali, koje mjere?“, pita autor knjige. I da, koje mjere? 

Koje su danas mjere?

Iste one koje je UNPROFOR proveo zbog ubijenog francuskog brigadira – „strong protest“.

Iste one koje je proveo gledajući genocid uživo – nijemo posmatranje.

(Preporod.info)

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related