Čija su djeca u kavezima

Date:

Piše: Muhamed Velić

Nedavno smo bili zatečeni slikama koje su došle iz Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine (moramo priznati da ovo baš goropadno i ružno zvuči, ali to je zvaničan naziv ustanove) u Pazariću, na kojima smo gledali unesrećenu djecu, svezanu za krevete i gusane radijatore. Našoj konsternaciji nije bilo kraja. Još više zbog toga što smo do takvih slika i saznanja došli preko određenih političara koji su beskrupulozno i na ovom strašnom pitanju zaradili koji politički poen.

No, mi se još uvijek pitamo i čudimo, doduše, diskretno i latentno, jer trenutno su prioritetnija druga pitanja: smog, migranti, formiranje Vijeća ministara, ANP… Djeca uvijek ostanu u drugom planu, u najboljoj varijanti. Treba li reći da ne bi trebalo tako biti.

Pitanje hendikepirane djece u Pazariću je samo vrh ledenog brijega, tu se krije mnogo zatomljenih pitanja i odnosa koji zapravo otkrivaju i pokazuju kakvi uopće jesmo, kao društvo i kao sasvim obični ljudi. Zaista, ne želim ulaziti u to da li je vezivanje djece za krevete i radijatore na onakav način uopće ikakva (polu)metoda u odgoju i tretiranju takve djece, ne želim tretirati ni pitanje osoblja, koje možda nije moglo odgovoriti tom složenom zahtjevu, ni u smislu kapaciteta a niti u smislu znanja i podučenosti (o drugim elementima se ne možemo očitovati, to će uraditi istražni i pravosudni organi), ali želim ukazati na to da smo kao cjelokupno društvo, pa i kao vjernici na tako osjetljivom pitanju poprilično zakazali.

Društvo svojom političkom i institucionalnom nebrigom i pogrešnim odnosom, a vjernici površnom brigom i empatijom. Užasavajuće je saznanje da djeca i omladina s invaliditetom, koji borave u takvim ustanovama, imaju u potpunosti isplanirano svo osobno vrijeme: moraju poštovati raspored tuširanja, jedenja, spavanja, kada će popiti sok sa svojim drugom, itd. Nije li ovo samo po sebi, i bez ovih užasavajućih slika, dovoljno teško i bolno saznanje? Te su onda ustanove, moglo bi se sasvim slobodno kazati, jedna vrsta institucionalnog kaveza, u kojem se ta djeca desiraju i čuvaju na oprezu, kao poprilično opasni elementi, za sebe i druge. Znači, treba mijenjati zakonsku regulativu, jer Konvencija o pravima osoba s invaliditetom jasno tretira prava i položaj takvih osoba. Govorim o Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, koja je usvojena na 61. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, na sjednici od 13. decembra 2006. godine u Njujorku. A šta sve sadrži spomenuta Konvencija, koja sve prava imaju takve osobe i koje sve obaveze ima društvo i država prema njima – da i ne govorimo, a možda bi drugo ime u balkanskim društvima za tu Konvenciju bilo utopija. Nažalost, ništa manje.

A kao vjernici, kažem do sada smo površno brinuli o takvoj djeci i omladini. Gotovo jedino što je činilo poveznicu s ovom ustanovom i ovom djecom jesu kurbani. Za svoju smo zdravu djecu klali akika kurbane, pa smo ih najčešće nosili u Pazarić u ovaj Zavod ili u Javnu kuhinju. Da, neko će reći: pa i to je nešto! Jeste, ali to je sitnica u odnosu na ono koliko nas Uzvišeni Bog duži s tom djecom. Jesmo li ikada pitali za tu djecu kakav je njihov život u Zavodu, kako je osoblju raditi s njima, je li se interesiramo i za drugu djecu s invaliditetom koja ne žive u ovakvim ustanovama? Zašto, opet, neki roditelji predaju svoju djecu Zavodu i onda se ponašaju tako kao da ih Bog nije ni dao? Zašto nemamo mekteb za djecu s posebnim potrebama? Zašto su prilazi našim džamijama, a i sami ulazi u iste, potpuno neodgovarajući za osobe s invaliditetom? Možda mislimo da takve osobe ne treba da idu i borave u džamijama? Ako tako mislimo, onda se varamo. Sjetimo se šta je odgovorio Muhammed, a.s., slijepoj osobi kada ga je pitala da li je dužna ići u džemat. Kazao je Allahov Poslanik da ako čuje ezan onda je dužan ići. Slijep čovjek  je rekao da čuje ezan. Da, oni čuju “naše” ezane, a problem je u tome što mi ne čujemo “njihove”.

Sjetimo se isto tako da je i jedan drugi starac, koji je bio u potpunosti slijep, a koji je htio čuti Božije Riječi, direktno iz usta Poslanika, a.s., bio razlogom što je Uzvišeni Allah upozorio Svoga Poslanika da obrati posebnu pažnju na njega, a ne na onoga za kojeg je Muhammed, a.s., mislio da je vrijedan pažnje, a radilo se o bogatom Mekkeliji. Objava se o ovom slučaju očitovala. Ovim činom nas Bog upozorava da su ljudi s invaliditetom važni te da zaslužuju našu pažnju i poštovanje i da imaju posebno mjesto u društvu. A ovo pitanje je još krupnije i važnije kada su posrijedi djeca s invaliditetom.

Na koncu, treba li dati odgovor na pitanje iz naslova ove kolumne. Mislim da je odgovor jasan sam po sebi. Ali, znam, sada su važna neka druga pitanja. I neki drugi projekti, koji odnose mnogo pažnje i novca. Hendikepirana djeca u ovom trenutku nisu toliko važna, kao npr. besmisleni i skupi novogodišnji koncerti i programi. Ovo će pitanje ponovo doći na red tek krajem idućeg novembra, na Dan djeteta. Dakle, jednom godišnje. Puno je to – kakvi smo, a premalo i sramotno – koliko zaslužuju.

 Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related