Ćorava posla u staklenim mestvama

Date:

Piše: Osman Halilović

Da li su stvarno učeni i pametni, u samo predvečerje najezde Tatara na Bagdad ili napada Španjolaca na Granadu, vodili maratonske polemike po pitanju upotrebe mestvi načinjenih od stakla?

Možemo samo domišljati kakva je to argumentacija, kakvom strašću i samoljubljem potaknuta i začinjena, mogla pratiti ovu jalovu raspravu.

Kako god, bilo da stvarno postoje historijski izvori o prebiranju ovakvih fantomskih problema u vremenu ekstremne krize ili da je ova anegdota domišljena kasnije da koješta pokuša objasniti, pojam “staklenih mestvi” u našem jeziku postao je oznaka za bavljenje bespredmetnim, beskorisnim i neupotrebljivim temama. Naravno, nikako ovu sintagmu ne treba miješati sa “ćoravim poslom” koji u našem jeziku označava besposlicu i ubijanje dosade dokonog insana koji ne zna šta bi prije – hljeba ili pogače!

Pričati o staklenim mestvama (za razliku od onih “pravih”, kožnih i “do iznad članaka” koje su jedino moguće i koje imaju svrhu) znači praviti igranku dok kuća gori ili kopati bunar u vrijeme povodnja. Naporedo sa tim stoji i izraz: “Udara ko maksim po diviziji”. U ovoj izreci maksim, naravno, nije neki brkati Makso sa Zelengore, nego je to kolokvijalni naziv za gabaritni i preteški mitraljez s kraja 19. stoljeća. Izreka se i u našem jeziku koristi kako bi se skratio opis situacije kada neko samouvjereno govori o onome o čemu nema nikakva znanja ili koristi preteške i velike riječi da bi retorički došao do neke sitne poente ili prividne istine.

Skoro da nema perioda u historiji Bošnjaka, sa razumljivim fokusom na posljednje tri decenije, kada je naš narod imao sreće uživati blagodati dokonog malograđanskog života.

U stalnom strahu za opstanak i brizi se nađe način i opravdanje za ostanak ili odlazak. U nametnutoj potrebi za dokazivanjem vlastitog identiteta, uz neprestani osjećaj nesigurnosti i nezaštićenosti te nedovoljne brige i ograničene sposobnosti državnog aparata, naši građani nisu često imali priliku birati između dva dobra. Zato je “mudrost” o potrebi biranja između dva zla postala mantra koja nas, tako se čini, vrti kao na vašarskom ringišpilu, u jednom zatvorenom krugu, već barem onoliki komad vremena dokle seže pamćenje naše generacije.

Da, u posljednjoj agresiji Srbije na našu domovinu odbranjena je i očuvana država Bosna i Hercegovina! Malo nakaradno uređena ali, ipak, država! Naš narod je za tu državu platio visoku cijenu. Za opstanak ovog naroda – jer o biološkom opstanku se radilo – i za očuvanje države BiH svoju krv su prolili oni, koje s punim pravom, i bez imalo patetike, zovemo “najbolji sinovi zemlje”. Iz takve nemjerljive simboličke vrednote i neprocjenjivog etičkog iskustva trebala se roditi trajna državotvorna svijest i pravednička osjećajnost. I jeste! Kod nekih drugih, mlađih sinova i kćeri ove zemlje.

Međutim, negdje na marginama takve svijesti desila se i nuspojava potpuno neprimjerene upotrebe simbola i iskustava borbe i žrtve našeg naroda, u pokušaju da se argumentira ili emotivno istakne vlastiti stav o nizu manje ili više banalnih pojava svakodnevnice: od diskvalifikacije drugog Bošnjaka koji nije politički istomišljenik do komentarisanja vrste muzike koje omladina danas sluša.

Tako, recimo, o vikend turizmu hiljada Bošnjaka i drugih državljana BiH na beogradsko sajmište gdje su uredno vakcinisani protiv korona virusa, možemo da imamo različite stavove. Možemo, recimo, da poštujemo svačije prvo da ode kud hoće i vakciniše se čime mu volja. Možemo, kao zrela nacija, “pročitati” i iz ovog fenomena da vučićevska Srbija, malo po malo, pokušava da preuzme dominantnu ulogu u regionu. Prvo simbolički, naravno.

Možemo i da postavljamo o pitanje zašto su naši sugrađani uopće išli u Srbiju, a nisu tu vakciju pričekali kod vlastite kuće? Možemo jedni druge pozivati na sabur i ukazivati na sistemske razloge sporosti državne administracije. Možemo, naravno, i kritikovati one među nama koji su preuzeli emanet vlasti jer imamo pravo, barem, dati sebi malo oduška. Ali, nije nikako primjereno, bilo gdje u javnom prostoru, odlazak nekih naših sunarodnika u Beograd stavljati u kontekst srebreničkog genocida, pozivati se na imena heroja oslobodilačkog rata i tako suflirati nekakvu “veleizdaju” i patriotsku sljepoću bošnjačkog naroda. Nije to nimalo prihvatljivo, a  pogotovo nije nimalo zrelo i odgovorno, ni kada su u pitanju Bošnjaci koji su donijeli odluku da se neće vratiti na svoje prijeratne toprake ni kada su u pitanju oni Bošnjaci koji “trbuhom za kruhom” odu iz naše domovine i puste korijenje negdje drugdje.  

U odličnoj knjizi eseja “Mali leksikon velikih tema”, Samedin Kadić piše o fenomenu društvenih mreža kao prostoru “demonopolizacije znanja”, ali i prostoru opće ljudske usamljenosti iz koje proizlazi kakofonija samodokazivanja kroz pojavu cijelih armija eksperata za sve i svašta. Recentno znanje i iskustvo se gubi u tom vašaru buke i bijesa. Negdje na tom tragu je i dojam da mnogi mediji u našoj zemlji slijede trivijalno-bombastični stil “društvenih mreža”, a brojni političari i javne ličnosti jezik svojih javnih istupa ažuriraju po najnovijem klipu nekog od youtuberskih cirkuzanata sa zadivljujućim brojem pratitelja. A to, naravno, osim utjecaja na mentalno zdravlje naroda, ima i mnoge “odgojne” posljedice.     

Jedna od njih je i olahka upotreba niza teških riječi sa negativne strane jezičkog spektra. Tako se, preko noći, bilo koji Bošnjak, u izjavama i javnim postovima drugoga Bošnjaka može probuditi kao: neprijatelj, strani plaćenik, izdajnik, srbobošljak i tako, sve dublje ka onim ponorima leksike koji nisu primjereni čak ni za navođene kao primjer negativne prakse.

Uporedo sa tom razoružavajućom i nezrelom navadom, “život na mreži” donosi i opasnost kolektivnog gubljenja orijentacije u prostoru, vremenu i duhu. Treba biti pasionirani paranoik pa zamisliti da ima neko ko je dobro plaćen i kome je posao da nam na svaka 72 sata plasira po jednu nevažnu temu. Onda se tom nametnutom temom mi, korisnici društvenih mreža, kolektivno bavimo, vičemo naglas kako bi čuli barem sami sebe, ne slušajući druge, izbacujemo nakupljene frustracije, psujemo, vrijeđamo neistomišljenike, uvjereno argumentiramo bez veze sa kontekstom, dok nam pred nosom promiču problemi od kojih nam ovisi budućnost.

Tako se naširoko raspravlja, svađa i troši energija na pitanje kandidature za protokolarne pozicije u vlasti dok cijela neprimjećena armija medicinskih radnika vodi borbu za živote mnogih naših sugrađana, a rizik od kolapsa nam visi nad glavom jer – mi vakcina nemamo.

Dok vlasti u bh. entitetu RS koriste krizu pandemije da započnu ono što na što se već godinama upozorava – oduzimanje zemlje Bošnjacima u sklopu projekta “izjednačavanje grunta i katastra”, kolektivnu pažnju bošnjačke javnosti okupira opskurdno pitanje “saudijskih hurmi”.

U percepciji zrele nacije, redovna i uobičajena predramazanska pošiljka hurmi sa arabijskog poluotoka, koja spada u milenijumske tradicijske geste jedne kulture za koju poklanjanje hurme postaču ima posebnu vrijednost, bi trebala biti propraćena tek kao sporedna agencijska vijest. Uostalom, hurme nemaju nikakve veze sa kontekstom pandemije, a pogotovo sa našom potrebom za vakcinama.

Viši stepen zrelosti nacije pokazuje se tek u znanju i stavu da nama, dobrim Bošnjanima, niko ništa nije dužan davati džaba. Ni sa Istoka ni sa Zapada. A vrhunski stepen zrelosti i odraslosti nacije dostići ćemo onda kada ne budemo očekivali ničiju pomoć i kada svoje poslove budemo obavljali sami.

Možda, doduše, nema nikakvog profesionalnog i plaćenog “osmišljivača staklenih mestvi” i neupotrebljivih tema kao što smo, kada smo prestali biti djeca, ustanovili da u radio-aparatu nema nikakvog malog čovjeka koji priča. Možda je to jednostavno priroda mreže koja dopušta slobodu bez obaveza na koju mi, eto, nismo spremni. Put nacionalnog sazrijevanja je dug. Na tom putu: teške riječi, interesne svađe, egomanija, sebičnost, neodgovornost i nemar jesu jednako opasne prepreke kao i gubljenje fokusa sa važnih i “trošenje” na nebitne teme i poslove.

Važna je hitna kupovina vakcina, važni su životi naših ljudi, važna je imovina građana naše zemlje u entitetu RS. Važno je uzorati i posijati, jer što se posije, to će se i požnjeti.

Ali, put i jeste put zato što nas vodi u nekom pravcu. Pravac dostojanstva i odgovornosti mogao bi biti određen i riječima onoga koga smo već jednom poslušali u Potočarima: “Okrenite se prema kibli!”

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related