COVID-19 i strah od smrti

0
37

Piše: Rusmir Šadić

Živimo u vremenu straha.

Strah je ime za neizvjesnost s kojom se suočavamo, naročito kada ne poznajemo izvor niti metodu borbe protiv opasnosti. Najopasniji strah je onaj koji je disperziran, neuhvatljiv, fluidan.

Nema sumnje da čovjek dijeli strah sa životinjama, ali jedino čovjek ima svijest o strahu.

Iako nas je Heidegger podučio da je temeljna oznaka tubitka to da je bitak-u-svijetu, što će reći uvijek tu, otvoren i isporučen svijetu kao takvom, nasuprot monadama koje su zatvorene u sebe i samodovoljne, ipak ta otvorenost u isto vrijeme znači i “izloženost opasnosti” ili ranjivost pa nam svijest o toj činjenici također proizvodi strah.

Strah narasta usljed spoznaje o mogućnosti da Titanik našeg društva udari o neki novi ledeni brijeg koji će biti uzrok potopa i posljednje balade koju ćemo čuti. “Živjeti u magli” znači uvijek iznova slutiti da se pored finansijskog, ekonomskog, socijalnog, ekološkog ili pandemijskog ledenog brijega možemo susresti licem u lice s nekim novim ledenim brijegom koji se pomalja a za koji nismo ni znali da je tu.

Strah je u njegovoj najvišoj razini vezan za neizbježan, neopoziv i apsolutno nepoznat događaj.

Ime za taj događaj je smrt.

Smrt nam je nepoznata i zbog činjenice što, za razliku od svega drugoga, nema ni prošlost niti budućnost. Oko nje nema pregovora niti se najavljuje onome koga posjećuje. Smrt je “otjelotvorenje nepoznatog” (Bauman) i uvijek nas zatiče nespremne. Ipak, smrt je uvijek tu, ali se skriva. Njen nastup je obznana kraja. Stoga ne čudi što je Heidegger vidi integralnim dijelom našeg života ili nas samih, jer je logično da smrt može nastupiti samo u životu. I svi će se složiti da je kraj smrti istovremeno i kraj života.

Strah od virusa COVID-19 zapravo je strah od smrti i nepoznatog.

Zanimljivo je da čovjek toliko strahuje od onog čemu u susret svaki dan korača, istovremeno znajući da mu je jedna od najprirođenijih karakteristika konačnost.

Bauman će reći da tek smrt fenomenu konačnosti daje njegovo pravo značenje i razumijevanje. Bez smrti taj pojam bi bio prazan i potpuno nejasan. I uprkos tome što mnogo toga o smrti “znamo”, ona nam ostaje najveća nepoznanica. I vjerovatno je tu izvor svog straha koji spram nje osjećamo. Smrtnost/konačnost je ono što temeljno određuje našu egzistenciju.

Smrt drugog nas ne pogađa u onoj mjeri u kojoj strahujemo od vlastite smrti. Prosto, jer je to njegova a ne naša smrt. I zato, u glavnini slučajeva, smrt drugog vidimo kao činjenicu dok je smrt kojoj mi idemo u susret istinski nadolazeći događaj.

U nekom smislu s Eugenom Finkom bismo se mogli složiti da to može biti označeno i kao “posljednji događaj”, ali iza kojeg ne slijedi Ništa (ili kako on kaže “iza kojeg ne dolazi ništa”).

Naprotiv, smrt može biti posljednji događaj unutar fenomenalnog svijeta, ali ne i apsolutno posljednji. Iza događaja slijedi Događaj. Slijedi drama eshatološkog Događaja ili susret s mišljenim i nemišljenim, učinjenim i dogođenim.

I shodno Baumanovu uvidu kako tek smrt pojmu konačnosti daje značenje i mogućnost da bude shvaćena, mi ćemo reći da tek Događaj onom “posljednjem događaju” daje smisao.

Međutim, nekada nas i činjenice pogađaju kao istinski događaji, pa bismo bili spremni umrijeti umjesto drugoga.

Naprosto zato jer nas njegova smrt pogađa jednako ili više nego vlastita. Pa iako su to rijetki slučajevi, taj fenomen osvjetljava drugu činjenicu koja kaže da mi ne umireno sebi nego drugome. Taj drugi je onaj ko uviđa našu smrt, naslućuje i misli ono što iza nje “slijedi”. 

Ipak, premda je riječ o jednom od osnovnih fenomena ljudskog postojanja, Fink će primijetiti kako “raznolikost maski pod kojima smrt nastupa u ljudskom životu i potvrđuje svoju apsolutnu vladavinu, otežava u samom početku pravi zahvat pojma.”

Ona se tako reći ne može “uhvatiti” u jedan aspekt; ona sama, kojoj neizbežno pripadamo, stalno ponovo klizi iz pojmovne mreže. Ali u jedno nema sumnje, samo smrt drugog možemo prekoračiti i dalje nastaviti, vlastita smrt je istinska “granična situacija”.

Konačno, strah opstaje na različitim razinama iskustva i pod najrazličitijim formama. Nekada je to najvlastitije iskustvo neizvjesnosti i nepoznatog, drugi puta temeljena formula za sveprožimajući duh našeg doba.

Njegov “miris” se svugdje osjeća uprkos sve većim ulaganjima u bezbjednost i sigurnost naših društava. Strah u vremenu fluidne modernosti ostaje neuhvatljiv i teško odrediv, on klizi i izmiče, pojavljuje se gdje ga i ne očekujemo a kohabitira sa onima na koje nikada ne bismo posumnjali.

Strah je drugo ime neizvjesnosti postnormalnih društava i neprestano nadolazećih opasnosti pod vidom finansijskog rizika, cunamija, zemljotresa, pandemija, globalnog zagrijavanja, novih ratova i totalitarnih ideologija.

Strah zasigurno neće nestati ili ustuknuti. Stoga, ono što nam preostaje jeste pokušaj razumijevanja onoga što nam se zbiva.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o