Ugovor na Drugoj ‘Aqabi (bay'at al-‘aqaba al-thānī) i Medinski ugovor (mithāq Madina) uspostavili su glavne temelje na kojima je formirano društvo i država Medina. Islamski politički model, u očima ummeta, primijenjen je tokom Poslanikova vremena i četverice pravovjernih halifa (al-khulafā’ al-rashidīn). Neki distinktivni aspekti ovog modela su:
Cjelokupni korpus muslimanskog prava, možda najveći prinos muslimana civilizaciji, razvio se putem racionalnog, demokratskog i narodnog procesa, u kojem obrazovani i zainteresirani učestvuju kroz debatu, dijalog i raspravu. To je bilo dobrovoljno prihvatanje i potčinjavanje pravu kojeg je ummet razvio i dao legitimitet različitim pravnim školama. Jedno od najvećih čuda historije je to da se pravo u muslimanskim društvima nikada nije izvodilo iz volje vladara, kao što je to bio slučaj u drugim društvima i kulturama. Cjelokupni pravni sistem nastao je izvan koridora političke moći i, čim je uspostavljen, vladari su bili predmet ovoga prava onoliko koliko su to bili i ostali građani. Ovo je funkcioniralo kao velika smetnja proizvoljnoj moći i štitilo je istinski kredibilitet participatorske demokratije u muslimanskom društvu. John L. Esposito i John O. Voll u djelu Islam i Democracy vele: ”U dugom održavanom konceptu ‘orijentalnog despotizma’ nema odvajanja vlasti niti struktura koje ograničavaju moć vladara. Ali takva neograničena vlast nije bila dostupna liderima u klasičnim muslimanskim društvima, što je vidljivo iz islamskog prava političih struktura i aktualnog historijskog iskustva… Bio je to konsenzus učenjaka a ne naredbe niti vlast halifa, koji je osiguravao temelj formalnog islamskog prava. Vladaru nije priznavano pravo da bude iznad zakona, i svi vladari bili bi suđeni prema tom zakonu”.1
Ovih sedam principa ilustriraju jedinstvenu muslimansku tradiciju vladavine i konstitušu značajne tačke u pravcu razvoja distinktivnog islamskog modela demokratske vlasti. One bi mogle biti izvori inspiracije i naputka za razvoj islamskih demokratskih modela u savremenom svijetu.
Preveo: Almir Fatić
1 John Esposito and John Voll, Islam and Democracy (New York: Oxford University Press, 1996), 41.
2 Esposito and Voll, Ibid., 48-49.
3 Ibid., 41.:
