Piše: Elvir Musić
Bosna i Hercegovina, zemlja neopisivih prirodnih ljepota i potencijala, obilježava dvadeset i devetu godišnjicu nezavisnosti.
Razmišljajući o značaju nezavisnosti naše domovine, uspjesima koje smo ostvarili u proteklih dvadeset i devet godina i propustima koji su nam se u tom periodu potkrali ili smo ih zbog vlastitog neznanja i neiskustva počinili, o greškama koje zbog mentalnih filtera u našim umovima smatramo uspjesima i uspjesima kojih nismo svjesni…Već danima mi misli zaokuplja govor prvog predsjednika nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alije Izetbegovića, na samitu lidera zemalja članica Organizacije islamske konferencije (OIC) 1997. godine u Teheranu.
Misli mi istovremeno zaokuplja i sama ličnost rahmetli predsjednika i sve mi se čini da bi upravo njegovo državništvo trebalo biti mjera za ocjenjivanje naših predvodnika u Bosni i Hercegovini.
Nije mi namjera podsjećati na ugled i poštovanje koje je rahmetli Predsjednik uživao i na Istoku i na Zapadu, iako mi se ponekad čini da bismo o tome trebali govoriti redovnije i sadržajnije nego do sada i da bismo trebali prekinuti svojevrsnu šutnju o djelima čovjeka koji je uz najviše počasti priman i u Washingtonu, i u Teheranu, i u Briselu. Baš kao i u svim ostalim centrima odlučivanja širom istočnog i zapadnog svijeta. Namjera mi je podsjetiti na govor koji je održao pred liderima islamskog svijeta o temu “Istok i Zapad i moja Bosna između njih”.
Dobro se sjećam rahmetli predsjednikovog dolaska u Teheran i medijske pažnje koja je pratila svaki njegov korak, svaku riječ koju je izgovorio i svaki susret s liderima islamskih zemalja i njihovim pratećim delegacijama.
Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je na tom samitu uživao status istinskog lidera čije mišljenje su uvažavali i predsjednici država i običan puk. Sjećam se da je svaki taksista u Teheranu tih dana prepričavao njegov govor u kojem je pozivao na prihvatanje činjenica o uspjesima Zapada, nužnosti natjecanja u dobru umjesto mržnje i prezira, o čistim gradovima na Zapadu i zapuštenim na Istoku, o obrazovanju, o kulturi, o onome što je vjerovatno i najbitnije, a to je posvećenost poštivanju kur’anskih principa o sticanju znanja i natjecanja u dobru.
U tim danima sam kao student druge godine dodiplomskog studija uživao u činjenici da dolazim iz zemlje koju svi poštuju. Neki dijelovi govora su ostali aktualni i danas. Posebno aktualnom se čini rečenica: “Lijepe laži ne pomažu, a gorke istine mogu biti ljekovite”.
Danas smo dobro svjesni brojnih laži koje nas zaokupljaju i navode na donošenje pogrešnih odluka što nas, redovno, skupo košta. Posezanje za lažima i predrasudama s ciljem ostvarivanja kratkoročnih, pretežno sitnošićardžijskih, interesa već odavno ne predstavlja nikakvu novinu. Svoje pogrešne namjere smo vrlo vješto počeli pravdati višim interesima, svetim ciljevima, pa i vjerozakonom, iako za takvo što nema nikakva opravdanja.
Dvadeset i dvije godine nakon rahmetli predsjednikovog govora samo razmišljanje na temu “Istok i Zapad i naša Bosna između njih” čini se nestvarnim, jer smo se od Istoka distancirali, a da se pritom nismo uspjeli približiti Zapadu.
Riječju, ostali smo na vjetrometini po kojoj šibaju snažni vjetrovi što čupaju sve pred sobom.
Umjesto da se zamislimo nad stanjem u državi iz koje obrazovani mladi ljudi odlaze, umjesto da shvatimo da obrazovanje nije teret budžetu već kvalitetna investicija u budućnost, umjesto da shvatimo da se moramo kulturno izgrađivati kako bismo kvalitetnije društveno funkcionirali, umjesto da shvatimo da vrijednost našem bivanju daju vjera i domovina koju moramo jačati svim svojim silama… Mi krupnim koracima nastavljamo koračati prema svemu onome što je rahmetli predsjednik u svom obraćanju liderima OIC-a osudio.
I da, umjesto da prihvatimo greške i propuste zbog kojih mnogi danas u Bosni i Hercegovini vide samo ono što nije dobro, mi nastavljamo odbijati prihvatiti gorke istine koje mogu biti ljekovite.
Do nas je!
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o
