Dunjaluk nije pokuđen!

Date:

Piše: Hafiz Benjamin Idriz

Svevišnji Bog postavlja onima koji pohvalne dunjalučke ukrase gledaju skeptično, sljedeće pitanje: «Reci: «Ko proglašava zabranjenima ukrase Božije, koje je On za Svoje robove priredio?!» (el-A‘raf, 7/31). Kada se sagleda današnji govor o vjeri, stječe se dojam da se gorespomenuti princip „da su stvari u osnovi dozvoljene, osim onih koje je Allah, dž. š., zabranio“potpuno reducirao, te da se ova islamska svjetonazorska paradigma invertirala u princip „da su stvari u osnovi zabranjene, osim onih koje je Allah, dž.š., dozvolio“. Ova inverzija, uvjeravamo se u to svaki dan, narušava balans i u konačnici harmoniju koju islam svojim svjetonazorom postavlja između Dunjaluka i Ahireta.

Muslimani nisu zaostali zato što su se odali Dunjaluku, kako to često vjerski retoričari propagiraju, nego su, može se kazati, zaostali i zbog toga što mu se nisu dovoljno posvetili. Pasivan pristup vjernika prema Ovom svijetu je uzrokovao stagnaciju muslimanske prakse i teorijske misli prema sociopolitičkim dešavanjima, tako da je muslimanski čovjek prepustio drugima primat razvoja u ovom svijetu. „Svijet je opasno mjesto za život ne zbog ljudi koji čine zlo, nego zbog ljudi koji sjede, dopuštaju da se ono dogodi i ništa ne rade za njegovu dobrobit.“(Albert Anštajn)

Otuđenje i preziranje

Upravo zbog toga, Allah potencira rad i angažman na Dunjaluku da bi prevladali konstruktivni nad destruktivnima, pozitivni nad negativnima, aktivni nad pasivnima, hrabri nad kukavicama, optimisti nad pesimistima i dinamični nad statičarima. Kur‘an upućuje čovjeka da radi, uči, putuje i konstantno ulaže trud (el-Enam, 6/11; et-Tevba, 9/105; en-Neml, 27/69; el-Ankebut, 29/20; er-Rum, 30/42), kako bi izgradio sebe, čovječanstvo i civilizaciju. Sve se to može na Dunjaluku i sa Dunjalukom steći. No pored toga, retorika nekih teologa proglašava Ovaj svijet, Dunja, štetnim mjestom za vjernika. Kur‘an je propisao aktivan pristup životu, stvarima i događajima, dok su neki učenjaci propagirali pasivan odnos prema ovom životu.

I dok Kur‘an tri puta više govori o Ovom nego o Onom svijetu, u muslimanskim društvima je razvijen pristup potcjenjivanja svega što se odnosi na Ovaj svijet i materijalnost. Tako je nastalo niz djela koja imaju negativan pristup prema onome što je dunjalučko, poput «Pokuđenost Dunjaluka» autora Ibn Ebi-d-Dunja, «Pokuđenost imetka» autora Ibn Redžeba el-Hanbela, i sl. Ovaj način razmišljanja, koji poziva ka odbojnosti prema Ovom svijetu, otuđio je muslimanskog čovjeka od realnog svijeta i to njegovim nastojanjem da postigne vječnost, a time ga je odvojio i od produktivnosti i radnog entuzijazma. Tako je čovjek izgubio Ovaj svijet, a i spas na Onom svijetu je neizvjestan, jer se blaženstvo na Onom svijetu može postići samo ako je čovjek bio aktivan u izgradnji Ovoga svijeta: Ovaj svijet je njiva Onog svijeta.

Dunjaluk nije u biti loš, pokvaren, omrznut, niti prezren, iako često vazu-nasihati govore suprotno. Ono što je pokuđeno u ovom svijetu su pokvarena djela, a ne sami svijet. Kada Allah kudi Ovaj svijet, onda kudi ono što je negativno u njemu poput: nepravde, krađe, korupcije, otuđivanja tuđih prava, kockanja, maltretiranja, klevetanja, intriga, uništavanja prirode, nerada i konzumiranja onoga što je zabranjeno, itd. Nije pokuđeno zaraditi novac i obogatiti se, ali je pokuđeno i zabranjeno škrtariti, u štetne stvari imetak trošiti ili ne davati zekat. Rad, zarada i uopće bavljenje dunjalučkim stvarima – to je ono što Bog očekuje od čovjeka, jer se samo tako može dijeliti zekat, sadaka i izvršavati socijalna dužnost prema ljudima.

Više možete pročitati u printanom i digitalnom izdanju Preporoda.

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related