Džamije su se zatvarale i prije

Date:

Piše: Sadmir Mustafić

18. marta 2020. godine, Instrukcijom reisu-l-uleme, na osnovu dosadašnjih instrukcija i zaključaka Vijeća muftija, a u vezi vanrednog stanja zbog pandemije koronavirusa COVID-19, do daljnjeg  je obustavljeno obavljanje namaza u džamijama, ezani se i dalje uče, džumu će klanjati samo imam, mujezin i članovi džematskih odbora.

Muslimanima je data instrukcija da njihove kuće postaju njihove džamije, a sve s ciljem suzbijanja opasnog virusa koji je došao i na naša vrata.

Imami i vjernici, sa velikim žalom zbog preventivnog nedolaska u naše džamije, ispoštovali su odluke i instrukcije našeg reisu-l-uleme i muftija i niti u jednoj džamiji, njih 1400, nije zabilježen ni najmanji incident.

Bosanskohercegovačka javnost je takve odluke i instrukcije pozitivno ocijenila.

Međutim, postoji i ona grupa ljudi, među muslimanima, koje su takve odluke ocijenili poražavajućim, navodeći da islamski svijet, Ummet, nije zapamtio zatvaranje džamija i neklanjanje džuma ni u najtežim situacijama.

Pokušavajući dati odgovor, prije svega sebi, pa onda i drugima, počeo sam istraživati, a zatim naišao na jedan kratak, ali za nas i sasvim dovoljan video, na YouTube kanalu “MercifulServant” pod nazivom “The History & Reality of Plagues” [1], kojim sam se poslužio da napišem sljedeće redove.

U mnogim historijskim knjigama, posebno muslimanskih autora, možemo čitati redove, poglavlja o raznim bolestima, kugama, virusima i pandemijama. Postoje čak i cijele knjige napisane o tome. Iz njih učimo ponajviše posljedice, ali i greške kako bi na vrijeme preventivno djelovali.

Na tim stranicama čitamo da je 218. (833.) godine po Hidžri u Egiptu zavladala takva kuga da nije postojala ni jedna kuća, a da nije bila zaražena. Mnogi historičari kažu, da su pripadnici državnog vrha umrli od te bolesti.

Kuga je 228. (842.) hidžretske godine došla, čak i do Azerbejdžana, a historičari kažu da je bilo toliko umrlih da su ostali bez platna za ćefine.

U Basri 406. (1015.) godine, kuga je bila toliko smrtonosna da su sva groblja bila puna, a trupla su sedmicama ostajala na ulicama. Kažu da su porodice umirale, sve i do jednog člana, te su zatim samo zatvarali kuće pretvarajući ih u svojevrsni grob.

Godine 448. kuga je zahvatila mnoge zemlje, uključujući Egipat i Endelus. Imam Zehebi [2] je u djelu “Siyar a'lam al-Nubala” (tom 18, strana 311) zabilježio: “Bila je tolika glad i kuga u Endelusu i Misiru, koju do tada ljudi nisu vidjeli, da su bili primorani zatvoriti sve džamije i niko u njima nije klanjao”.

Dakle, toliko je ozbiljna bolest bila, toliko je bilo gladi, da su se džamije već 448. (1056.) godine po hidžri zatvarale i nije bilo niti jednog klanjača u tim područjima.

Zatim, Crna kuga se pojavila u 8. hidžretskom stoljeću, što odgovara 14. stoljeću po gregorijanskom kalendaru, koja je zahvatila skoro čitav svijet.

Na wikipediji pronalazimo da je Crna smrt bila pandemija koja je harala naročito Evropom u Srednjem vijeku, krajem 1340. godine po gregorijanskom kalendaru, odnijevši živote između 75 i 200 miliona ljudi, odnosno trećinu tadašnje evropske populacije.

Vjeruje se da pandemiju uzrokovala bakterija Yersinia pestis. Smatra se da je ta bakterija izazvala i nekoliko drugih kuga (septične, pneumonične i one najčešće – bubonske).

Procjenjuje se da je kuga odnijela 30 do 60 posto evropskog stanovništva. To je bila najproširenija kuga koju je svijet do tada zabilježio.

Poznati historičar El-Makrizi[3] je u djelu “Kitab al-Suluk li Ma'rifat Duwal al-Muluk” (tom 4, strana 88) o Crnoj kugi, koja se pojavila 749. godine po hidžri, zabilježio:

“U mnogim regijama ezan se prestao učiti, samo se učio jedan ezan u većim gradovima i mnoge džamije i mesdžidi su bili zatvoreni”

El-Makrizi hoće da kaže da je kuga bila toliko ozbiljna da su džamije u cijelim regijama, sve do jedne, bile zatvorene.

Kao što vidimo, fetve naše uleme su itekako opravdane i obavezujuće. U to vrijeme ljudi su se nosili sa raznim poteškoćama i obično su, opravdano, kasno reagovali, nakon što se pojavi bolest.

Razlozi su bili vjerovatno “spore” informacije i još uvijek nerazvijena medicina koja nije mogla suzbiti pandemije. Danas, kada sve to uz blagovremene informacije donekle imamo, pokušavamo biti preventivni i proaktivni kada su u pitanju ovakve bolesti.

Bolje džamije privremeno zatvoriti prije bolesti, nego da je bolest u potpunosti zatvori. Bolje djelovati preventivno nego da dođemo u situaciju da nemamo ni jednog klanjača, ni mujezina, ni imama.

Naravno, nikada se takve mjere nisu desile na globalnoj razini, u čitavom islamskom svijetu, kao što je to slučaj danas. Poenta je da su se džamije, mesdžidi i druga okupljališta i ranije zatvarali zbog bolesti.

Na kraju, u ovakvom vremenu slijeđenje uleme i naših pretpostavljenih je jedna vrsta ibadeta. Allah dž.š., kaže: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i vašim predpostavljenim.“ (En-Nisa’, 59).

Njihov autoritet je neupitan, a fetve su svakom muslimanu na našem području, obavezujuće.

[1] https://www.youtube.com/watch?v=ubGJJNQjF28; [2] Puno ime: Shams al-Dīn Abū ʿAbdallāh Muḥammad ibn Aḥmad ibn ʿUthmān ibn Qāymāẓ ibn ʿAbdallāh al-Turkumānī al-Fāriqī al-Dimashqī al-Shāfiʿī, ;[3] Taqi Al-Din Ahmad b. Ali b. Abdul Qadir.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related