Džematlije treba prihvatiti kao svoju porodicu

Kako je jedan, relativno mlad imam uspio ostati u jednom džematu  duže vrijeme?

Svaki početak ima svoje poteškoće, ali ako se imam istinski preda svome pozivu, ljudi će to primijetiti. Džematlije treba prihvatiti kao svoju porodicu, okupljati ih i pomagati kad im je potrebno, a, onda, slobodno tražiti i njihovu pomoć kad zatreba. Kada se ljudi vesele, treba biti s njima u njihovom veselju, ali i kada su uplakani, opet treba biti uz njih. Tako postajete jedna velika porodica. Ljudi to prepoznaju i uzvrate. Valjda sam i ja zato u svom džematu toliko vremena.

Koliko je omladina aktivna i uključuju li se u džematske projekte?

Omladina nema riješena osnovna egzistencijalna pitanja i to ih sigurno sputava. Prezauzeti su svojim brigama i svojim nedoumicama ali su ipak aktivni. Konkretno, ja se na njih uvijek mogu oslonuti i rado učestvuju u džematskim aktivnostima. Još kada bi se oni koji su odgovorni i imaju mogućnost, pobrinuli da omladini obezbijede posao i normalne uslove života, siguran sam da bi bili još aktivniji.

Posebno zadovoljstvo ali i odgovornost je raditi s djecom?

Naravno. Djeca su budućnost džemata i zato je važno raditi sa djecom, družiti se s njima i biti im prijatelj. Djeca to najbolje prepoznaju. Oni su sutra mladići i djevojke koji će biti snaga džemata. Posebno je to zadovoljstvo ali i, kako rekoste, odgovornost. Ipak, ako im se pristupi iskreno, zadovoljstvo će prevagnuti. Djecu ne možete slagati ili prevariti, oni to osjete, znaju. Ako im niste prijatelj, neće vam ni dolaziti. Ja, hvala Bogu, nemam problema sa tim i jako sam zadovoljan svojim polaznicima mekteba u džematu.

Poznati ste kao imam koji redovno obilazi svoje džematlije. Kako oni reaguju na to?

Svi mi nekada imamo osjećaj samoće i zaboravljenosti od drugih, čak i od najbliže rodbine. Tako je i sa džematlijama. Čovjek se danas povukao u sebe, u neki svoj svijet, što, naravno, nije dobro. Ja se trudim da obilazim svoje džematlije koliko mogu. Oni to prepoznaju i drago mi je zbog toga. Jedan obilazak ili kućna posjeta im ne može puno pomoći ali im zasigurno puno znači a ta se praksa, čini mi se, nekako gubi kod naših imama.