Esnefa Smajlović-Muhić: Zaslugom rahmetli Hatidže Mehmedović prvi put se ušlo u zloglasni magacin u Kravici

Prošle sedmice je nakon devet mjeseci održana druga promocija knjige “Majka Hatidža”, autorice Esnefe Smajlović-Muhić. Promotori knjige su bili dr. Mustafa Cerić, dr. Faris Gavrankapetanović, doc.dr. Mersada Nuruddina Agović i mr. Admir Lisica.

Tim povodom, autorica Esnefa Smajović-Muhić za Preporod.info je govorila o knjizi, navodeći da je svaka izjava u knjizi autentična, a svaki podatak provjeren i vjerodostojan.

Dodala da je na ovom projektu strpljivo radila, prikupljajući građu.

– Veoma važna prekretnica desila se u mome životu kada sam napunila 45 godina, jer taj moj rođendan ima snažnu simboliku. Naime, moj rahmetli babo Omer ubijen je u genocidu s 45 godina. U to vrijeme nešto se u meni slomilo, preko noći sam postala zrelija, samosvjesnija. Nisam mogla nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Sve u životu ima svoje zašto i zato. tako da sam sigurna da postoji i razlog moga suočenja s bolnim narativom baš u to vrijeme – kazala je.

Smajlović – Muhić nam je ispričala kako je u genocidu njena porodica Smajlović stradala u tri koljena.

– Period života nakon izvršenog genocida svodio se na čekanje hoće li i kad neko od bližih i daljih srodnika biti pronađen u nekoj od masovnih grobnica po podrinjskim šumama i brdima. Sama ta spoznaja rezultirala je da se počnem baviti spisateljskim radom. Tako je iznikla iz duše moja prva knjiga Život…, s posvetom mom rahmetli babi Omeru – istakla je Smajlović-Muhić.

Kako je dodala, dok je radila prvu knjigu razmišljala je kako prikazati kompletnu sliku genocida, a da bi se, na neki način, odužila rodbini koja je ubijena u genocidu.

– Samo nakon mjesec dana izlaska moje prve knjige sve nas potresla je vijest o preseljenju Hatidže. Na njenoj dženazi, dok su tekbiri odjekivali dolinom Srebrenice, u samo jednom trenutku imala sam kompletan koncept knjige o genocidu kroz prizmu života Majke Hatidže. Znala sam da mi je s razlogom Allah dž.š. baš taj dan poslao smjernice za moju drugu knjigu. Znala sam u kakvu se odgovornost, a istovremeno i opasnost, upuštam. Isti taj dan napisala sam svoju zamisao kako bih radila knjigu o njoj. Tako je započeo moj dvogodišnji istraživački studiozni rad iznimno težak, uz dosta odricanja, dosta osporavanja, a istovremeno uz pomoć Allaha Uzvišenog, otvarali su se putevi za nove informacije, nove događaje, nove ljude, koji su prenosili i svjedočili svojom naracijom – navela je Smajlović-Muhić.

Krajnji cilj joj je, kako je naglasila, da njene knjige uđu u literaturu i bibliotečku građu knjižnih fondova svih škola, fakulteta, medresa, institucija.

– Htjeli mi to priznati ili ne mi živimo povijest. Vrijeme je jedno. Nemamo svijest o historijskim procesima, a živimo, rekla bih životarimo. Bertolt Brecht, intelektualac i književnik, kaže “Ako hoću da napravim dobar skok moram se vratiti unazad da se zatrčim”. Da, nemamo mi budućnost bez dobrog poznavanja onoga što prati nas i generacije prije nas, samim tim ne možemo ni ići naprijed. Da smo imali i da imamo kolektivnu svijest ne bi se svako malo ponavljala serija genocida nad Bošnjacima, vjerovatno bi bila blaža i tokom agresije od 1992 do 1995. Godine. S tim u vezi vrijedi isticati iznimnu značajnost knjiga o genocidu i podizanje svijesti o značaju očuvanja sjećanja na genocid i agresiju – istakla je.

Navodi da je knjiga Majka Hatidža važna iz više razloga, prije svega jer nosi važne poruke za Srebrenicu, za BiH ali i za svijet.

– Hatidža je iskazala svoju hrabrost u Potočarima 11. jula 1995., kada je iščupala drveni kolac s konopcem kojim su Mladićevi egzekutori ogradili ljude, ograničivši im prostor za kretanje. Odvezala je konopac, ljuta i povrijeđena, gledajući kako na najstrašniji način vojska bosanskih Srba ubija nemoćne, stare muškarce, siluje žene, otima sinove od majki, kolje tek rođene bebe… Suprostavila se i srpskom provokatoru koji joj nije dozvoljavao ulazak u autobus za deportaciju u Tuzlu. Njeno suprostavljanje se nastavlja i prilikom prelaska na slobodnu teritoriju, na Dubrave, kada je bila jedina koja je podigla glas, izvukla žicu iz kruga u kome su se nalazili prognanici i pitala unproforca: „Zašto ste nas prevarili, gdje su naši muškarci?” Hatidža je po povratku u Srebrenicu putem Udruženja dijelila pomoć svim povratnicima. Ušla je u 59 sela i zaselaka. Nije ju spriječila ni kiša, ni snijeg, ni vrućina, u namjeri da pruži pomoć ženama čije su porodice ubijene u genocidu. Samoinicijativno spremala bi obroke i posluživala kahvu ljudima koji su radili na iskopavanju masovnih grobnica – ispričala je Smajlović-Muhić.

Naglasila je da je Hatidža, po svom povratku u Srebrenicu, strpljivo gledala u oči ratne zločince, znajući da su učestvovali u likvidacijama Bošnjaka u Srebrenici.

– Strpljenje je iskazivala pune 23 godine, provodeći ih bez svoje porodice, i trudeći se da čitav svijet upozna s genocidom koji se planski dogodio u Srebrenici. Strpljenja joj nije manjkalo, ni čekajući da se pronađu kosti njene porodice, kao ni onda kad je trebalo dočekati izricanje kazni zločincima. Koliko je strpljenja potrebno osobi koja se nosi s montiranim optužnicama od strane lokalnih srpskih vlasti u Srebrenici, unazad pet godina prije nego će preseliti, Hatidža najbolje zna! Sve je doživjela na svojoj koži. Teško da je u ove 23 godine postojalo neko iskušenje, zadatak, obaveza koju je preuzela na sebe, a da je bila rješiva na normalan način. Za sve je trebalo strpljenja i Hatidža ga je morala imati. Hatidži je sudbina dodijelila ulogu da obilazi stratišta i masovne grobnice u potrazi za posmrtnim ostacima svoje porodice. Na kraju u mezar svog supruga i jednog od sinova spustila je samo par kostiju od obezglavljenih tijela. Strpljivo se uzdala samo u Božiji sud, govorila je: „Nek’ im Allah sudi i kazni sve zločince” – kazala je.

Smajlović-Muhić je podsjetila i na njen ulazak u Kravicu.

– Pri ulasku na stratišta čak je imala i strategiju, koja se sastojala u tome da je, kad presiječe žicu na ogradi, žene izguraju naprijed kako bi one zatim nahrlile i ušle za njom. Tako je njenom zaslugom prvi put ušlo se u zloglasni magacin u Kravici. Sve što je radila na dunjaluku moglo bi se reći da je radila spremajući svoja djela za ahiret. Posljedicama i dobrobiti od njenog djelovanja za čitavo društvo, kao i njenim aktivnostima van granica Bosne i Hercegovine bavit će se, nadajmo se, jednog dana stručnjaci. Brojne su lekcije iz života majke Hatidže. Živeći časno uzdignute glave svojim primjerom pokazala je kolika je, zapravo, veličina, snaga i hrabrost bosanske žene. I pored bola koji je živjela nikada nije pozivala na osvetu i mržnju zbog počinjenih zločina. Pozivala je isključivo na spoznaju istine o genocidu u Srebrenici. Hatidža je ušla u jednu epohu u historiju kako mog grada Srebrenice tako i BiH a isto tako u historiju bošnjaka – navela je.

Hatidžin životni put uporedila je život prvih žena u islamu.

– Majka Hatidža svojim primjerom u potrazi za istinom i pravdom obilježila je XX stoljeće. Samim tim postala je simbol svih majki u BiH. U pogledu toga značajno je naglasiti da je zajednička borba svih majki Srebrenice i Podrinja koje su ostale bez svojih sinova, muževa, očeva, braće u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. U knjizi je prikazan put, od rođenja do preseljenja na Ahiret srebreničke majke Hatidže Mehmedović. Dokumentovana je slika agresije na Srebrenicu, pad Srebrenice, organizovanje majki u udruženja, traženje ubijenih bošnjačkih civila po masovnim grobnicama, izgradnja Memorijalnog centra, povratak u Srebrenicu, procesuiranje ratnih zločinaca. Knjiga predstavlja trajno svjedočenje o stradanju bošnjačkih civila kroz prizmu života majke Hatidže – istakla je autorica Esnefa Smajlović-Muhić.

(A.N./Preporod.info)