“Fetve” Facebook uleme za kućni pritvor žena

Date:

Piše: Mustafa Bećirović

Nazvao me jedan prijatelj iz Jordana, koji odavno živi u Zagrebu, umalo da se tamo i rodio.

Plaho sam se obradovao. Ha smo izmijenili uobičajena pitanja: “Kako si, šta ima, dobro sam, nema ništa…”
– Bujrum! – rekoh.
– Šta bujrum?
– Otkud ti? – upitah – Je l’ negdje zapelo?
– Izgleda, zapelo je nešto u tvojoj glavi! – ljutito će moj prijatelj Halid.

– Ja te nazv'o da te čujem i da vidim kako si ti i tvoja porodica, a ti misliš da ću od tebe nešta tražiti. I ima sram da te bude!

Tako smo jedan drugog ružili i u vremenima egzistencijalnog druženja, i nikad se nismo ljutili jedan na drugoga. To je izlazilo iz srca dok su bila čista. Bilo je to vrijeme u kojem je sloboda u svom pubertetu pokazivala prve bubuljice na licu duhovne adoloscencije, sve dok nas nije potopila valovima svojih strasti i zavođenja.

Tješim se Ademom pejgamberom. Bog zna koliko sam puta čitao njegovu dramu u “prvom postanku”. Tek danas mi je jasno da je kušanje slobode u edenskom vrtu ogolilo ljudsku prirodu.

Tri me puna dana drži osjećanje lijepog postojanja. Nazvao me čovjek iz čista mira i upit'o kako sam. Kakve to ima veze s Ademom? Pa ima!

Njegova prva reakcija na spoznaju grijeha u zalogaju zabranjenog voća bio je stid i tevba. Koliko li je zabranjenih voćki u našim životima koje su nas udaljile od stida? U zgrabljenoj slobodi mi ne žderemo plodove, mi kršimo grane i brstimo. Da budemo sami, veliki, moćni, nedostižni i iznad svih, u potpunom zaboravu da nas sekunda dijeli od “drugog postanka” iliti Dana Sudnjega.

Tako mi svakodnevno ronimo u plitkoj rijeci naše duhovnosti u punoj ronilačkoj opremi skrojenoj od lažnog predstavljanja. Mi smo pjena na bujicama socijalne patologije. Krivimo i optužujemo sudbinu. Kad ona govori i ima posljednju riječ, mi šutimo, a sve vrijeme smo imali izbor. I dodatno odhukujemo žaleći se na život koji sam po sebi nije ni loš ni dobar, već ga mi u svojoj percepciji i praksi činimo takvim.

Kao da smo u svemu pogubljeni, zarobljeni i zamrznuti, otuđeni od normalnosti i jednostavnosti živeći u strahu od manifestnosti skrivajućeg stanja pretvorenog u noćnu tamu. Neki bi mudrac za našu psiho i socio patologiju mogao propisati jednostavan lijek: “Noć je najtamnija pred zoru”. Nedostaje nam u životima zora, duhovni zrak ili duhovno zračenje kao terapija liječenja u odstranjivanju mentalnog otpada.

Za prvu terapiju predlažem 17. ajet Sure Er-Ra'd, strana 250: “On spušta s neba vodu, koja teče koritima kako joj je određeno, dok bujica nosi pjenu koja narasta. I od onoga što na vatri tope s ciljem da dobiju kakvog nakita ili oruđa nastane slična takva pjena. Tako Bog uspoređuje Istinu i neistinu – pjena odlazi kao otpadak, dok ono što koristi ljudima ostaje na zemlji. Tako Bog primjere navodi.”

Ovaj ajet dijagnostički precizno, rekli bi tehnolozi laserski, locira otpad u našoj egzistencijalnoj drami koja sve više liči na “dom za vješanje”. Mnoštvo je beskrupuloznih mesija izgradilo takve domove, naravno od pjene i otpada, i na facebook minberu kazalo: “Ovo je istina!”

Ti “ribari ljudskih duša” vjerovatno se nikada nisu zapitali iz kojeg razloga mušrici nisu podnosili Muhammeda kao Poslanika u javnom prostoru. Glavni razlog nepodnošenja Poslanika u javnom prostoru je “kultura slobodnog društva” kojeg je zagovarao. Ovo mišljenje će čitaoci pronaći u jednoj veoma važnoj knjizi koja uskoro biti objavljena.

U tom javnom prostoru Poslanik je bio teološki ambiciozan, a u političkom smislu potpuno neradikalan. Čisti monoteista koji je iz ugla politeističke svijesti bio blasfemičan: doveo je u pitanje tri idola, te u kulturi slobodnog govora ukazivao je na socijalna zla: čedomorstvo, zloupotrebu siročadi, zloupotrebu žena i njihovo pretvaranje u robinje. Tako bi bilo i danas kad bi se pojavio Poslanik, bio bi blasfemičan za manijakivelističku ulemu koja zagovara kućni pritvor žena, a koje zaslužuju oslobođenje i sigurnu kuću od “islamskih učenjaka”.

Ali neće se desiti ništa sve dok oni koji se pozivaju na Božiju blizinu, ne budu na žaru istine topili vlastiti otpad i ne budu postali nakit ili oruđe koje koristi ljudima na zemlji. Sve dok šejtan bude pravio upade u naše živote, te pjenu i otpad prikazivao čistom i pravom vjerom, dabogda!

I na kraju poručujem svom prijatelju Halidu da sam dobro, samo se ponekad povučem u vlastiti “Kehf”, ali da još uvijek nisam saznao kakav je pas ispred pećine bio: crn, bijel ili šaren.

Ako i ti prijatelju moj nisi saznao, traži odgovor kod facebook uleme. Ima je koliko god hoćeš. Kad saznaš, nemoj mi ništa javljati.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related