Hadži Hatka, ponosna nana Krajiška iz Kaknja

Date:

Hadži Hatka Kasupović, najstarija je džematlijka džemata Čaršijske džamije u Kaknju.

Rođena je 1925. godine u Bihaću i u 94 godine proživjela je i preživjela mnoge uspone i padove, društvene sisteme i vladare. Predeverala je hadžinica iskušenja iz dva rata, ali i danas od nje možemo čuti lijepe životne priče i uspomene koje nosi iz djetinjstva.

Hadžinica Hatka, koju smo posjetili u njenom domu u Kaknju, potomak je poznate bihaćke, ulemanske porodice Alunović. Njen otac Ahmo ef. u onaj vakat studirao je na prestižnom Univerzitetu Al-Azhar u Kairu i bio poznati alim svoga vremena, a njegovim putem krenuo je i njegov sin, brat hadžinice Hatke, Ibrahim ef. Alunović.

I sama hadži Hatka je učena hanuma koja i danas pamti sureta iz Kur'ana, mevludske stihove i mnoge propise i običaje iz vremena svoga djetinjstva.

Pitali smo je kako je naučila sve to što zna, pošto se zna da se u njen vakat ženskoj djeci zabranjivalo ići u školu. Hadžinica je objasnila da je većinu onoga što zna naučila od oca, ali i da je, osim toga, na veoma mudar način dolazila do znanja.

– U našoj kući znalo se šta je čiji zadatak. Svako dijete imalo je dnevne obaveze koje je moralo izvršavati. Moj zadatak bio je da idem u grad po dnevne namirnice. Međutim, prije nego što krenem kući sa namirnicama, redovno sam svraćala u Bihaćku medresu, gdje su bile fine softe. I sjednem iza vrata i slušam šta to oni uče. Sve što sam čula ponavljala sam za njima i tako sam mnogo zapamtila. Također, imala sam običaj da mlađu sestru “potplatim“ lizalom da mi čuva stražu navečer, dok sam ja krišom čitala očeve knjige, kazala je hadži Hatka i tokom razgovora u dva navrata recitovala stihove Mevluda od Saliha Gaševića.

Hadžinica je u Kakanj došla „trbuhom za kruhom“. Nakon udaje za muža Mehmeda, on je dobio posao u Rudniku u Kaknju, te su iz rodne Krajine preselili u Centralnu Bosnu. O tom vaktu hadžinica kaže da je ispočetka bilo veoma teško.

– Nismo imali gdje spavati, nego u kolektivnim smještajima. Nikoga nismo poznavali, a ni nas nije niko znao, tako da nam niko nije ni pomagao. Pronašli smo jednu ruševnu kuću u Bećihodžićima i u njoj zasnovali porodicu. I ja sam se radno aktivirala. Kakanjskim gospođama prala sam i peglala veš, a radila sam i druge poslove. Važno mi je bilo doprinijeti kućnom budžetu, a i da sve bude sa halalom. Bilo je veoma teško onda, poslije Drugog svjetskog rata. Svega je falilo. Ali uz Allahovu pomoć i vjeru u Njega i naše međusobno poštivanje, ljubav, razumijevanje i strpljivost, uspjeli smo, elhamdulillah, izgraditi dom. Rodila sam četvero djece, sve ih iškolala na fakultetima – kaže nana Hatka.

Ova vrijedna Krajiška kazuje i da je dio života provela na radu u Njemačkoj, nakon što je njen muž otišao u prijevremenu penziju.

-Tada je nastupilo teško vrijeme. To je bila 1970. godina. Djeca na fakultetima, on u penziji, a ja sve manje posla radila. Steglo. U to vrijeme, kao evo i danas, otvorili su se putevi za rad u Njemačkoj i ja, uz dogovor sa porodicom, zaputim se sa pedesetak žena u Njemačku. Tamo sam imala sreće da sam odmah dobila posao. Radila sam različite vrste poslova. Čak sam jedno vrijeme radila u jednoj nemuslimanskoj humanitarnoj organizaciji pri crkvi kao tehničko osoblje. Upozala sam i neke ljude iz crkve i zbog moje privrženosti vjeri i, po vlastitom priznanju, moga poštenja, oni su me preporučili u jednu njemačku firmu koja je proizvodila dijelove za Mercedes Benz. Tako sam ja, bez zanata, proizvodila dijelove za Mercedes, auto kojeg sam ubrzo i sama kupila i dovezla u Kakanj, pošto sam i vozački ispit položila u Njemačkoj. Kada sam ja dovezla svog Mercedesa, u Kaknju je još samo Rudnik imao takvog – ponosno kaže hadžinica.

Uvjerili smo se da hadžinica i danas vrlo tečno govori njemački jezik te smo se našalili sa njom da bi nam mogla, ako zatreba, napisati i pismo preporuke za posao u Njemačkoj.

– Može sinko. Nije to ni loše. Samo ja sada ne vidim dobro, pa vam ne mogu puno pomoći, odgovorila je hadžinica.

O vjerskom životu u Njemačkoj u taj vakat hadžinica govori da su se muslimani iz bivše Jugoslavije već bili organizovali u džemat i imali efendiju.

– Lijepo smo se družili i ibadetili. Uskoro je nastupio rat, (agresija na BiH op.a.) pa sam uspjela svojih četvero unučadi dovesti kod sebe u Njemačku. Puno sam im pažnje poklanjala i svemu što sam znala i njih naučila. Učila sam ih namazu, suretima, ali i našoj bosanskoj tradiciji i običajima. Dovila sam za našu domovinu i  naš narod i posebno za svoju porodicu. Jedna dova bila je sve češća, a želja sve jača. Molila sam Allaha dž.š. da mi omogući odlazak na hadždž. Dova mi je uslišana 1997. godine kada sam, hvala Allahu, obavila i ovu islamsku dužnost. Bilo je to neopisivo iskustvo i radost. I svakome bih poručila da na hadždž ide što prije, u svojoj mladosti, odnosno čim bude u mogućnosti- priča hadži Hatka.

Danas ona dane provodi u svome domu u Kaknju, okružena porodicom. Kćeri i sin, kao i zet, snaha i unuci, dobro je paze. Kao pretplatnik, i danas se druži sa Preporodom. Istina, ne vidi baš dobro, ali zato joj njena djeca često pročitaju ili ispričaju šta ima novo u islamskom svijetu. A zauzvrat im prepričava svoja životna iskustva, savjetujući ih da uvijek ostanu na pravom putu.

– Na prvom mjestu djeco, učite. Što više čitajte. Školujte se. Budite učeni ljudi. Nemojte biti neznalice i čuvajte se harama. Posebno se čuvajte laži. To je nešto najgore što može biti kod ljudi, poručila je nana Hatka, kada smo je upitali za savjet kojeg će dati nama i svima koji pročitaju priču o njoj.

E.I./Preporod.info

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related