Hoće li “francuski islam” osvojiti Sjevernu Afriku

Date:

Riječ “osvajanje” može biti preteška za zemlju koja se desetljećima žestoko opire francuskoj prisutnosti. Ali ako ono što Francuzi danas rade u sjevernoj Africi nije drugo osvajačko poglavlje, što je onda?

Djelomično se čini da su “konkretne i brze mjere”, koje je francuski predsjednik najavio nakon svirepog ubistva profesora povijesti automatski, odgovor na incident, ali, u stvarnosti one nisu ništa drugo do ciljano plasiranje starih percepcija o tome kakav će status islam imati u francuskoj državi.

Sigurno je da opseg tih mjera neće biti ograničen samo unutar Francuske, jer prema onome što je predviđeno prijedlogom zakona koji će biti predstavljen francuskom parlamentu, neće biti dopuštena, odsad pa nadalje, upošljavanje imama iz Alžira, Maroka, pa i Tunisa, kako je to ranije rađeno za podučavanje zajednica koje su porijeklom iz zemalja Magreba, ali i drugih muslimanskih zajednica.

No, hoće li to značiti da će biti moguće vidjeti suprotno, odnosno da Francuska kasnije izvozi u te zemlje Magreba učenjake i imame koji zagovaraju drugačiji islam?

Neki će pobjesniti i reći da je samo jedan islam, a ne da ima tamo neki broj ove religije. Međutim, bez obzira na upitnost termina “francuski islam” i pozadinu njegove pojave, te je li uopće prihvaćen, nije prvi put da je istaknuta ova “osnovica” u barem većini francuskih medija.

Bilo bi pogrešno mislili da je samo ubistvo nastavnika na ovaj način raspalilo ovu ideju ili da će Francuzi nakon incidenta protekle sedmice biti zaokupljeni onim što oni prikazuju kao terorizam ili ekstremizam – koji pripisuju islamu, samo unutar svojih granica, jer, kada Pariz gleda na svoje gradove i sela on u isto vrijeme nikada ne gubi iz vida i one druge – svoje nekadašnje kolonije u sjevernoj Africi.

Šta to podrazumijeva može se kratko objasniti: paralelno s primjenom onoga što se može nazvati “politikom isušivanja izvora”, plasirat će na tržište ono što će biti predstavljeno kao francuski model za novi islam, što nije u suprotnosti s onim što se opisuje kao vrijednost republike i sekularizma, iako će kao trag nedavnog incidenta Čečeni, Pakistanci i druge zajednice skupo platiti odluke koje će francuske vlasti donijeti. Zajednica sa Magreba će biti posebno pogođena, s obzirom na to da je najveća i najrasprostranjenija na francuskom tlu. Ona će biti u središtu nadolazeće oluje, sa svim usponima i padovima. No, kad bi Pariz kihnuo, bi li se ljudi iz Magreba nužno prehladili? Drugim riječima, hoće li francuske vlasti nagovijestiti opasnost od onoga što nazivaju “islamskim separatizmom” i “islamskim terorizmom”, što će neizbježno imati posljedice i posljedice – ne samo na zajednice Magreba u Francuskoj, nego i za one nasuprot ove obale?

Možda se mnogi nisu dovoljno usredsredili na dio govora francuskog predsjednika Emmanuela Macrona na ovu temu početkom ovog mjeseca, a koji je najviše privukao pažnju najavom nacrta zakona o borbi protiv “separatističkih ideja”, a što ustvari predstavlja stavljanje mete na islam i muslimane. U  ovoj najavi je rekao da je “islam u svim dijelovima svijeta u krizi”, te je nakon toga napravio brzu poveznicu dajući svoju dijagnozu ili opis islama na način da je naveo Tunis kao dokaz valjanosti njegovih tvrdnji.

Govoreći o onome što je opisao kao “krizu islama”, uporedio je promjenu stava Tunižana o svojoj religiji danas spram one prije trideset godina, što je apsurd. To je bilo dio onoga što je John-Luc Melanchona kasnije nazvao predstavom. Međutim, na šta je Macron mislio kad je rekao: “Islam proživljava duboku krizu u svim dijelovima svijeta, povezanu s napetošću između fundamentalizama i vjerskih programa koji u svim regijama svijeta vode do militantnosti, uključujući zemlje u kojima islam predstavlja službenu religiju i gdje ga prihvaća većina stanovništva”?

Prije nego što se osvrnuo na ono što je opisao kao prijateljsku zemlju Tunis, koja je, kako je rekao, prije trideset godina bila bolja nego sada, te dodao da se “stajalište Tunižana o islamu, načinima razumijevanja i provođenja, prije trideset godina radikalno razlikovalo od onoga što je danas, iako se Tunižani smatraju kulturnim i obrazovanim narodom”. A onda je izveo zaključak da su napetosti koje njegova zemlja danas doživljava jednake onima u Tunisu?!

Namjera koja stoji iza prostorne i vremenske natuknice bila je jasna i vjerovatno je u velikoj mjeri skratila i njegovu predstavu tog “francuskog islama”. Nije samo Tunis kao arapska zemlja, zemlja Magreba, imala veće sposobnosti od drugih i iz više razloga se približila francuskom sekularizmu – i možda ga čak na neki način oponašala, nego ono što je Tunis živio prije trideset godina jasno ukazuje na značajke nastupajuće strategije koju je Pariz odlučio usvojiti kako bi obuzdao islamsku plimu koja ga uznemirava.

Islam koji je predsjednik Bourguiba, a nakon njega i svrgnuti predsjednik Ben Ali, u potpunosti odvojio od života Tunižana ograničavajući ga na tek neke javne prilike, obilježavanja i obrede, opravdavanja njegove politike ograničenog broja džamija i pretvarajući ga u folklor koji nema nikakvog traga u životu ljudi – to je taj model koji bi trebalo oponašati. Isjeći muslimanima francuske korijene i odvojiti ih od ideje da pripadaju univerzalnoj vjeri islamu koja je poslana cijelom čovječanstvu, koja ne pravi razliku između sjevera i juga, ili jedne zemlje od druge, ograničavajući ih na zatvorene enklave i čineći pripadnost religiji simboličkom i pojedinačnom daleko od društva je željeni cilj. A za postizanje ovog cilja još uvijek je neophodna igra riječima. Ono što danas govore francuske vlasti vjerovatno se neće puno razlikovati od onoga što je režim Ben Alija ponavljao jučer, a to je da “uopće nema problema s onim tolerantnim islamom koji se pokorava državnim zakonima i vjeruje u pravo na različitost. Problem je samo u ograničenoj skupini muslimana, koja to nije razumjela ili pravilno shvatila i pretvorila ga u alat za brutalnost i ubistva.”

– Cilj je da obučavamo i promovišemo generaciju imama i intelektualaca koji brane islam podudaran sa vrijednostima Francuske. To je neophodno – kazao je Macron uz napomenu da će Francusko vijeće za religiju muslimana formalizirati njihovu obuku kako bi “muslimani u potpunosti upoznali islam”. 

Pitanje je samo šta će pri tome ostati od vrijednosti islama u društvu, njegovih temelja i konstanti, ako ostane na milost i nemilost političkim hirovima, a podložan jučerašnjim represivnim režimima i “današnjoj demokratiji” koja ga u detalje ocjenjuje po svojoj mjeri?

Možda će ovdje neki pitati kakve veze ima odnos naroda Magreba prema svemu tome i koje je opravdanje za njihovo uključivanje u problemu koji ih se možda ne tiče direktno? Međutim, pitanje se čini dubljim i većim od pukog najavljivanja mjera ili odluka koje se odnose samo na Francusku. Pariz neće moći daleko ići u svojim planovima bez obzira na primjetnu potporu zemalja Magreba u nekim koracima, kao što je izmjena obrazovnih programa kojima se smanjuje prisutnost islama u obrazovnom sistemu i mijenjaju neke od njegovih postavki na način koji omogućava da napadi na islam i njegove simbole prođu čak i unutar te zemlje nekažnjeno.

Čini se da je Tunis idealna platforma u regiji da se to postigne. Da li će se ciljevi novog osvajanja odvijati pod zastavom “francuskog islama”, odgovor će dati potomci Abdulkadira, Al-Hattabija i Omara al-Muhtara, navodi se u komentaru arapskog dnevnika Al-Quds.

(S arapskog prevela Ajša Hafizović Hadžimešić)

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related