Izolacija ili itikaf našeg vremena

Date:

Piše: Esad ef. Pepić

Sabah. Jutro praznih sokaka.

Jest, jutro je pametnije, odmornije, staloženije, blještavije od večeri. No, ovih dana naša jutra postaju pusta, umorna u iščekivanju broja zaraženih.

Imami su na liniji nikada imenovanoj i određenoj. U džamiji su ispred linije klanjača. Nižu se linije (safovi), a ispred svih tih linija u pročelje ide imam. Na dženazama tik do mejta ide imam. Onda iza njega se redaju linije, po mogućnosti da ih bude u neparu.

Imami u svom radu pozivaju ljude da dođu u džamiju. Odvajkada je tako. Putem ezana ljude očekuju u svojim džamijama. Pogledaju da li će još neko pristići.

Pred farz namaz moli džematlije svoje, da se posafaju, poravnaju i popune safove, te da ne dozvole šejtanski hod po safovskim šupljinama.

– Poravnajte, popunite, zbijte safove, Allah Vam se smilovao – pozove imam pred klanjanje namaza. Bilo je poravnjavanja, bilo je i blagog udaljavanja. Voljeli su ljudi komociju i u safu imati. No, većina se ipak zbijala.

Dođe vrijeme, kad imam okači natpis da se obustavlja zajedničko klanjanje. Dođe imam i zna da niko neće doći, zbog preporuke da se u kući namazi obavljaju. 

Stegne nešto u prsima.

U zadnjih sedam godina u olovskoj džamiji jedan hadžija dolazio je svako jutro na sabah. Osam stotina metara u jednom pravcu, pješke. Obveseljavao me njegov dolazak. Često smo poslije sabah-namaza pozadugo ostajali u džamiji. Tabirili mnoge teme, i vjerske i ovodunjalučke. Bio je inovator, veliki zanatlija. Samouk, a perfekcionista u poslu. Za čuđenje je da sa svojom hadži hanumom obradi 15 plastenika. Čovjek za primjer.

Ima hadžija 71 godinu. Po izbijanju pandemije i kod nas pita me hadžija da li može dolaziti na sabah.

– Možeš dragi hadžija – odmah rekoh. Iznenadi me pitanje. Dugo o njemu razmišljah. Tužno pitanje, a brz odgovor. Nastavio je dolaziti hadžija na sabah. Uslijediše onda preporuke, mjere jedne, pa druge pa ispade da bi hadžija dolazeći na sabah kršio zakon. 

Shvatio je hadžija šta mu želim kazati. Prestao je dolaziti na sabah, a ja postao još tužniji, pustiji, prazniji, u duši nervozniji…Zar i to dođe vrijeme, da moram ljudima davati savjet da ne dolaze u džamiju, zbog pandemije. Duša zna kako je… A riječi ostaju nijeme. Što odšute misli, isprži čemer.

Džuma. Okupljanje bez okupljenih.

Džuma nam je prilika za okupljanje. Ljudi se vide, druže, razgovaraju. Džuma je vjernička radost. Postdžumanska kahva je ušla u neizostavni ritual druženja i razgovora. Malo se razgovara o onome što se na džumanskoj hutbi kazivalo, malo o tome šta gdje ima, šta ko nudi i gdje se šta kod koga nalazi. Džuma je dupli informator. 

Sa minbera imam bolji pregled ima. Gleda i traži ima novopridošlih, neznanih i ko je sve došao. Ima li ko da nije došao? Ko fali? Naviru imamu misli dok mujezin po drugi put uči ezan. Koliko je otišlih džematlija sa dunjaluka, koliko je nepopunjenih mjesta ostalo i tako u mislima dok mujezin privodi kraju učenje drugog ezana valja ustat i kazivati riječi nade, utjehe, smiraja i zadovoljstva.

Puna džamija, puno misli. 

Ali sada, u praznoj džamiji, s nekoliko džematlija na džumi, pitaš se o stanju onih koji su morali ostati kući.

Prazna džamija plače kao imamova duša. Valja sakriti suze. Slabići plaču. Eh, baš sam slabić. I to je linija imamova i to je imamov život.

Gasul. Mejt nije zaražen.

Kad se preseli sa ovog dunjaluka valja rodbini umrlog i do imama. Treba s njim dogovoriti dženazu. Gasul.

Kad se imamu dođe na dogovor oko dženaze, on bi tješio ožalošćene riječima “svi smo Allahovi i njemu se vraćamo”, “mi smo ovodunjalučki putnici koji imaju svoju završnu maršutu svojom smrću, zato valja saburiti, valja Boga moliti da rahmetliji bude milostiv”.

Život ide dalje.

Već od izdate Fetve o gasuljenju, opremanju i dženaza-namazu osobi koja je umrla usljed zarazne bolesti, imamu se prilazi sa riječima da je umrli bio dugo bolestan te se odmorio.

– Nije bolovao od pluća, nije ni od upale. Nije imao gripu. Malo je kašljao jer su ga pluća u starosti usporavala kod disanja. Srce. Karcinom – kažu.

Odjednom postade važno od čega je umrli umro. Umire se od edžela, zna to imam. Za smrt lijeka nema. 

Straha nikome ne manjka. Hrabri su zaspali u mezarju. U gasulhani ulaze gasalke i gasali (imami i muallime). Oni moraju ogasuliti. Oni moraju umotati umrlog. A njima kako bude. Prije neki dan bila dženaza mom džematliji. Bio je dobar čovjek. Poštovan i cijenjen u gradu. Išao je na dženaze. Njegov mlađi brat koji je mašio 80 godina života u žalosti reče: “pa nije moj brat zaslužio da mu malo ljudi dođe na dženazi”.

Još nisu bile ove rigorozne mjere. Bilo je oko 50 ljudi. Pet safova po deset ljudi. A da nije bilo korona virusa, sigurno bi bilo deset puta više ljudi na dženazi rahmetli Teufika Mašića.

Vjenčanje. Ljubav ne poznaje koronu

Prije neki dan vjenčah u džamiji kolegu imama. Vjenčanje je nova snaga i sigurnija budućnost. Produžava se nova nada za novim naraštajima. Život ide dalje. Bi skromno. Mladenci i svjedoci  i još snimatelj da ovjekovječi ljepotu trenutka.

Poželjno je snimiti svaki trenutak te pozirati u svakom džamijskom kutku. Lijepo je gledati nasmijana mlada lica, bez straha, bez bojazni od korone.

“Slikaj nas ovdje” zahtijevaju mladenci, a fotografkinja naređuje da stanu tamo, okrenu se, nasmiju se.

Prije šest godina nakon poplava koje su zadeseile i Olovo, u jednom selu kod Olova pokrenuto je klizište. Bez krova nad glavom ostalo je 12 podrodica. Valjalo je otići vidjeti unesrećene ljude. Na prvoj liniji izvještavanja o tragediji idu i snametelji, fotografi, novinari…

Snimaju unesrećenu ženu na traktoru, čiji mukotrpni trud u životu stade u traktorsku prikolicu.

“Nemoj mene snimati”, molila je žena koja je ostala bez kuće. I dalje mi odzvanjavaju njene riječi, kao i slika skrivenih suza ispod šamije, a samo ona zna kako joj je.

Niko ne može zaviriti drugome u osjećaje u trenucima zabrinutosti, tuge, pa ni radosti, niko to ne može ni znati, dok i sam ne osjeti taj trenutak. 

A šerijatsko vjenčanje je trenutak radosti kada se u džamiji obavi. To znaju oni što dožive, oni što se korone ne boje.

Mektebska ekskurzija do koje ne dođe zbog korone

Danas se trebalo biti u Istanbulu.

Olovska djeca su se tom putovanju radovala. Profesorica i mualima je organizirala i sve pripremila za njihov odlazak u Istanbul. Trebalo je do 1. marta uplatiti novac. Svi su odmah uplatili. Djeca su se radovala odlasku u Istanbul. Nažalost, 5. marta profesorica i mualima im je saopćila vijest da se odgađa ekskurzija u Istanbul koja je bio planirana od 27. marta do 2. aprila.

Sve dogovoreno je propalo zbog korona virusa. Objasnila je profesorica i muallima da nemožemo ići zbog straha od širenja korona virusa. Djeca očito nisu prihvatila da je odlazak u Istanbulu opasnost. I prije četiri godine s njom su išli u Istanbul i bilo im je lijepo i nisu bili u opasnosti. Uživali su u obilasku istanbulskih džamija, muzeja i vožnji Bosforom i u drugim znamenitostima, a prijem kod načelnika i gala večera na Gaziosmanpaši bila je vrhunac tog putovanju. I ove godine je sve to trebalo ponoviti, ali se odustalo. Teško je i pomisliti kako su to djeca prihvatila, u njihova osjećanja nije moguće proviriti. Muallima je objasnila da trebamo ostati kod svojih kuća i da su životi najvažniji, posebno dječiji.

Izolacija, itikaf našeg vremena

U zadnjoj trećini, zadnjih deset dana ramazana je itikaf. Možemo li mi ovu izolaciju nazvati našim itikafom i osamom?

Trebalo bi da možemo. Išao je Muhammed a.s. u itikaf i izvan ramazana. Zato možemo reći da je ovo naš predramazanski itikaf. Muhammed a.s. se osamostaljivao (izolirao) i po šest mjeseci od ljudi. Izolacija mu godila, izolacija ga na razmišljanje gonila, izolacija ga hrabrila za izazove, progone, borbe i uspjehe u dostavi Božanskog nura (Kur'ana) ljudima.

U izolaciji smo po preporuci epidimiologa da spriječimo širenje korona virusa. Treba ih poslušati. Struka zna šta nam valja raditi.

Sada, kad smo izolovani od većeg broja ljudi, skupova, ne vidimo li u tome išaret da spoznamo istinsku vrijednost zajedništva?

Život ide dalje, a imamu valja bdjeti na neviđenoj isturenoj liniji. Valja se navikavati na nove okolnosti i u njima tražiti nove, pozitivne tokove, konstantno inovirati i unaprjeđivati. 

Brinuti o džamiji i džematu. 

Doviti Uzvišenom da ovo što prije prođe, da se vrata otvore, da se naše ruke susretljivosti rašire i da Domovinu našu učini domom našim sigurnim.

Valja imamu uvijek imam biti. Prvi ispred linije.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.  

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related