Je li važno šta drugi misle o nama muslimanima

U isto vrijeme bili su smiješni i paradoksalni. Pa zar sumnjaju da idole i toteme nije porušio Allahov Poslanik, a.s., kada je 630. po miladu ušao u Mekku i očistio Kabu, kao centar svih vjerničkih srca, od svih dotadašnjih kipova, totema i zabluda?! Učio je Allahov Poslanik, a.s., ajet iz sure Isra, u kojem se izričito kaže da je došla Istina, a nestalo je laži, jer laž doista nestaje. Danas je širk preuzeo i evoluirao u neke druge forme, on se više ne skriva u tim smiješnim statuama i kipovima, on je u centrima moći i ljudima, u svim tim silnim „izmima“ koji su politeistički okupirali svijet.

Podsjetimo se i na velikog muslimanskog vojskovođu Amr ibnul-Asa koji je s muslimanskom vojskom, za vrijeme drugog pravednog halife hz. Omera, osvojio današnji Egipat; i on je u taj vakat imao macole i buzdovane, mogao je narediti da se poruši Sfinga i sve što je zatekao u Egiptu, ali nije, ostavili su to prvi muslimani kao dokaz generacijama koje će doći, da vide kako su prošli oni koji su u laž ugonili i utjerivali Allahove Poslanike. Oni nisu lupali, rušili i razvaljivali. Prvi su muslimani osvajali ljudska srca.

Ali, ti što lupaju statue i šire strah diljem Planete, oni do temelja, isto tako, ruše i džamije (ako nije po njihovim uzusima), pale žive ljude, a ljudske glave odsjecaju kao da su kupusove, tako da lupanje statua dođe kao „mačiji kašalj“; međutim, oni ne ruše samo džamije, ne pale žive ljude i ne lupaju samo statue – oni ponajviše ruše i lupaju imidž muslimanski, a objektivne posljedice su neumoljive: zgadit će ili su do sada zasigurno zgadili i islam i muslimane ostatku svijeta.

Napisao sam glede ovoga komentar na svome Facebook profilu sličan ovome, pa sam dobio u inbox poruke u kojima su me ljudi, koji me baš i nisu u potpunosti shvatili, upitali, zapravo, podsjetili na kur'anski ajet u kojem se kaže da ni kršćani ni jevreji neće biti s nama zadovoljni sve dok ne prihvatimo vjeru njihovu. Zapravo, žele da kažu da što god muslimani budu radili, dobro ili loše, lijepo ili ružno, sasvim je nevažno, jer to ni za jotu neće promijeniti mišljenje nemuslimana o nama muslimanima. Ovaj ajet može biti dio ovoga konteksta, ali i ne mora, no, doista, postavlja se pitanje da li je islamu i muslimanima doista važno ili nevažno šta nemuslimani misle o njima?!

Odgovor je više nego jasan i kratak: islamu i muslimanima je stalo da nemuslimani imaju lijepo mišljenje o njima. Zašto?

Jer, ima jedna “zaboravljena” kur'anska kategorija, na koju danas vrlo slabo ili gotovo nikako muslimani na nju obraćaju pažnju, a to je kategorija: „El-Muellefetu kulubuhum“ – „Oni čija srca treba pridobiti.“ Ko su ti čija srca treba pridobiti? To, naravno, nisu muslimani. Ali, Kur'an implicira da takvima treba čak i materijalno davati da bi se pridobila njihova srca. Halifa hz. Omer, r.a., je ukinuo davanje zekata ovoj kategoriji, jer je islam već tada, u njegovo doba, bio dobro ojačao. Međutim, Allahov poslanik Muhammed, a.s., je davao ovoj kategoriji ljudi. Ona itekako u Kur'anu postoji. Međutim, mišljenja sam, ovu kategoriju i davanje ovoj kategoriji treba podhitno reanimirati, ali u jednoj sasma drugoj formi. To muslimani moraju uraditi svojim ponašanjem i svojim edebom.