Jedna od četiri žene prijavi nasilje

Date:

Piše: Selman Selhanović

Jedan od najraširenijih problema koji uveliko ugrožava porodicu kao osnovnu ćeliju, a time i društvo u cjelini, u današnjem svijetu, jeste nasilje nad ženama.

Problem je izraženiji s obzirom na to da nasilje u širem smislu uključuje kršenje ljudskih prava i nejednakost među spolovima, naprimjer, diskriminacije žena u pristupu ekonomskim i socijalnim pravima, pogotovo u zapošljavanju i upravljanju javnim firmama, te pravu na porodiljsko odsustvo i prisustvo na tržištu rada uopće.

Otuda se jednakost žena nameće ne samo kao pitanje humanosti, pravednosti i morala, nego nadasve i našeg poimanja svijeta. S ciljem da se ovome problemu pokloni nužna pažnja Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 1993. godine usvojila Deklaraciju o eliminaciji nasilja nad ženama. Tako je ukazano na potrebu preveniranja i sprječavanja neravnopravnosti spolova te angažmana šire društvene zajednice. Da bismo se tom i takvom nasilju suprotstavili potrebno je podići stepen znanja o ulozi žene u porodici i društvu, te zakonski regulirati odnosno zaštititi prava žena.

Šutnja i odgovornost

Da je naše bosanskohercegovačko društvo nezrelo u tom smislu svjedoče iskustva žena koje su tokom svog života, u većoj ili manjoj mjeri, bile izložene nekom obliku nasilja (fizičkom, psihičkom, seksualnom ili ekonomskom).

Agencija za ravnopravnost spolova BiH – prema rezultatima istraživanja koje je provela sa statističkim zavodima F BiH i RS – ukazuje da je čak 52,8 % žena nakon navršene 15 godine bilo izloženo bar jednom obliku nasilja. Ono što je, međutim, još više zabrinjavajuće jeste da se njih samo 5,5 % sa iskustvom nasilja prijavilo instituciji za pomoć.

Faktički, samo jedna od četiri žene koje su trpjele je i prijavila nasilje. I to su većinom, kako statistički podaci pokazuju, više mlade žene u odnosu na starije, kao i seoske žene u odnosu na gradske. To nam govori da je naše društvo tradicionalno i patrijarhalno, te da počiva na predrasudama kako žene trebaju šutjeti i trpiti zarad mira u kući. One koje su zlostavljane, štaviše, ne prijavljuje se zbog straha da ne bi još više pogoršale situaciju. S jedne strane one su suočene sa patrijarhalnim stereotipima i nemaju podršku društva, a s druge nemaju povjerenje u institucije vlasti. Istraživanja pokazuju da je mnogo veći broj onih koje trpe i o nasilju šute od onih koje nađu hrabrosti da o tome progovore i prijave nasilje.

U svakom slučaju, žrtva nasilja podnosi sav teret, iako bi to društvo moralo preuzeti na sebe. Šutnja nije rješenje. Ako već hoćemo zdravo društvo onda ono mora preuzeti teret odgovornosti. Uostalom, u prirodi čovjeka je da se protivi nasilju nad bilo kim. Naravno, nije dovoljno samo osuditi nasilje. Žrtve je potrebno ohrabriti da prijave nasilje nadležnim institucijama koje se bave pitanjima nasilja u porodici.

U tom kontekstu, mediji mogu imati i imaju veliku ulogu u jačanju svijesti i to educiranjem javnosti o ovome problemu te podsticanjem žrtava da prijave nasilje u porodici. Na taj način će se razobličit tradicionalna percepcija rodnih predrasuda, te skrenuti pažnja na negativne posljedice koje urušavaju porodicu kao stub društva.

Ovdje, dakako, treba isključiti one medije koji žene gledaju i tretiraju kao predmet koji ima svoju cijenu, ali i one koji ne uvažavaju izbore žena, osnažuju stereotipe o tome koje su bolje `’žene i majke’’, učitavajući vrjednosne sudove u njihove izbore i mogućnosti. Da se razumijemo nije svaki radni angažman izbor, i nije svaki ostanak u domaćinstvu puko nemanje izbora. Ako to posmatramo uslovno kao dvije grupe žena, potrebno je insistirati da, koji god razlog bio, nijedna grupa žena nije manje ili više vrijedna od one druge.

U tom smislu treba osmisliti informativne programe koji će, umjesto pogrešnih i površnih interpretacija, žene emancipirati u smislu karakternih osobina i, posebno, obrazovanja. Uloga medija bi trebala biti da odnose u društvu prezentira na adekvatan i ravnopravan način, bez promoviranja nemorala kao navodnoga civiliziranog dosega.

Zakon i nepovjerenje

Najveći izazov sa kojim se danas susreće bosanskohercegovačko društvo jeste prevođenje problema iz privatne u javnu sferu. Ako su ranije žene šutjele na nasilje, uglavnom zbog stida i stereotipa u patrijarhalnoj sredini, to su sada postale hrabrije i odlučnije u suprotstavljanju nasilniku.

Na to ih, uostalom, potiče i promjena društvene klime u vezi s prijavljivanjem nasilja. Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo iznosi podatak da je za devet mjeseci ove godine zaprimilo 207 slučajeva prijava nasilja u porodici, a protiv osoba koje su ga počinile dostavljeno je 154 izvještaja o počinjenom kaznenom djelu nadležnom tužiteljstvu. Ustav BiH, kao i FBiH i RS ističu zabranu diskriminacije na osnovu spola čime se u startu sprječava nasilje.

Zakonska regulativa o zaštiti od nasilja u porodici određuje mjere i načine zaštite u tim slučajevima. U praksi se pokazalo da garantirana jednakost pred zakonom nije dovoljna da žene budu zaštićene od diskriminacije. O tome najbolje govori podatak da 70,6 % žena žrtava nasilja nema povjerenje u nadležne institucije koje faktički trebaju provesti te zakonske regulative. Glavni razlozi tome su neefikasnost podrške žrtvama nasilja, neadekvatan odgovor nadležnih institucija i nepružanje zaštite žrtvi nasilja od daljnjeg zlostavljanja.

Pitanje nasilja nije samo pravno, nego zadire duboko u religijsku, filozofsku, ideološku i političku sferu. To je proces koji zahtijeva sistematski angažman svih struktura društva. Nije dovoljno žrtve nasilja samo udomiti na način da im se nađe utočište u Sigurnoj kući, gdje one, doduše, imaju kompletnu brigu, od terapijskog tretmana do edukativnog i radnog pristupa.

Problem nastaje nakon što izađu iz sigurnosti takve ustanove, jer izostane podrška sredine uslijed čega se mahom zbog ekonomske zavisnosti njih 60 posto vraća nasilnom partneru. Naravno, ukoliko postoji podrška i stručni rad s počiniteljem nasilja taj povratak i reintegracija porodice je moguća. U svakom slučaju žrtvama nasilja je potrebna podrška u svakom pogledu, počev od eventualnog doškolovanja i prekvalifikacije do pomoći u zaposlenju. Kao poentu istaknimo da i pored toga što je neophodno pooštriti kazne za nasilnike, u suzbijanju nasilja nad ženama je najbolje zajedničko djelovanje. Povjerenje u zakon se time stječe postepeno i sistemski.

Vjera i moral

Dakako, Ustav BiH nas čini jednakim i ravnopravnim pred zakonom. Koliko on štiti jedne u odnosu na druge i koliko se u određenoj mjeri odnosi i na nemoralne i labilne osobe drugo je pitanje. Veći problem od takvog zakonodavstva su određeni obrasci ponašanja u kojem je nasilje nad ženama prihvatljivo i donekle možemo kazati `’popularna’’ kultura što mijenja uzorne modele ponašanja koji ne toleriraju nasilje.

Pitanje koje se nameće je kako bi muškarci reagirali da je situacija drugačija i da se nalaze u poziciji žena. Šta je sa onim modelima ponašanja koji krijući se iza slobode umjetničkog izražaja ili vjere pozivaju na nasilje? Imamo za to primjera i ilustracija koji ženama, na ovaj ili onaj način, sugeriraju obrasce ponašanja koje im ne dozvoljavaju da prepoznaju da su žrtve nasilja – a kamoli da identificiraju način na koji se nasilju mogu oduprijeti.

S obzirom na porast nasilja nad ženama u društvu, morali bismo priznati da se mnogi za takvim modelima ponašanja i sugestijama povode zaboravljajući na porodične vrijednosti i naše uzore u odgoju. I muškarcima i ženama uzor je Muhammed, a.s. koji nije činio nasilje nad drugima, nije nanosio bol, niti ucjenjivao, potkradao, lagao, varao i zlostavljao ljude oko sebe. Suština njegova učenja je bila sačuvati moral i omogućiti život u punini ljudskog dostojanstva. Tako možemo kazati da nama, muslimanima, a držim i drugim vjernicima, ovo nije samo pravno pitanje i pitanje kazne pred sudom.

Religije nas upućuju da je nasilje pogrešno, pogotovo nasilje nad slabijima. Opravdanje nasilja nema nikakve veze s vjerom. Vjera osuđuje svako zlo bilo da je ono osobno ili društveno. Ona na stub srama stavlja svaki oblik nasilja nad ženom, te razobličava njenu podređenost muškarcu, i time neizostavno podstiče na angažman svakog ponaosob.

Poslanik, a.s, ukazuje: „Najpotpuniji je iman onog vjernika koji se najljepše ponaša, a najbolji među vama su oni koji se najljepše ponašaju prema svojim ženama.“

(Preporod)

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related