Kategorički imperativ pandemijske etike

Date:

Piše: Meho Šljivo

Skoro godinu dana preživljavamo pandemijsku realnost. Iako nam se u prvi mah činilo – s obzirom na apokaliptični potencijal pandemije – da se nalazimo u predvorju univerzalne katastrofe, sada se već jasnije nazire svjetlo na kraju tunela. Fascinantno je saznanje da je u vrlo kratkom vremenu ojačan planetarni kompromis o tome da čovječanstvo treba opstati i preživjeti.

Život može postati previše opasan da bi se živio, ali je, ipak, isuviše dragocjen da bi se odbacio.

K tome, treba ukazati i na drugu važnu lekciju pandemije: društva i zajednice koje međusobno sarađuju u konačnici brže napreduju od onih zajednica koje se izoliraju od drugih. Koalicija kultura na kraju je omogućila pronalazak i primjenu vakcina. Više od stotinu različitih nacija i država zajednički je učestvovalo i dalo doprinos u proizvodnji i primjeni vakcine protiv koronavirusa.

Ipak, jedna dimenzija pandemije iziskuje posebnu pažnju i odnos.

Riječ je o neospornoj činjenici da je pandemija ostavila duboke psihološke posljedice. Akumuliranje straha, tjeskobe, neizvjesnosti, brige i usamljenosti tokom pandemije eufemistički se podvodi pod zajednički imenitelj mentalnog zdravlja. U hiperboličnom smislu, možemo reći da je pandemijski prestravljeni čovjek poput pokretne tempirane bombe. Dovoljan je samo jedan pogrešan gest, ironičan pogled, neprimjerena riječ sa druge strane da se ta “tempirana” bomba aktivira. 

Stoga je iznimno važno u ovom vremenu emocionalne preosjetljivosti ljudi podsjetiti na jednu kratku, ali u isto vrijeme sveobuhvatnu definiciju islama, u kojoj poslanik Muhammed, a.s., muslimana opisuje u kategorijama osobe krajnje senzibilne za poštovanje integriteta ličnosti drugog muslimana: “Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su sigurni, sačuvani, bezbjedni svi drugi muslimani”.

Ako je ova kratka Poslanikova definicija muslimana kriterij po kojem mjerimo našu predanost Bogu u normalnim vremenima, onda ovaj hadis u pandemijskom vremenu ima svoj moralni kategorički imperativ.  Ako postoje dva moralna stava koja su danas prijeko potrebna to su, bez ikakve sumnje, samokontrola i samilost.

Niko nas u izvršavanju tog moralnog imperativa (samokontrola i samilost) ne može zamijeniti ili predstavljati. Ili govoreći argumentima i jezikom Habermasa  čovjek se ostvaruje kao “zbiljski humano, ćudoredno biće samo tamo gdje ni nagoni, potrebe, strasti, ni povijesne i društvene datosti nisu oni koji daju posljednji određujući temelj djelovanja”.

Ekološka kriza dokaz je šta se dešava kada se odnos prema prirodi svede samo na njeno desakraliziranje, na iskorištavanje prirodnih i energetskih resursa. Pandemijska kriza već sada upozorava da medicinsko i epdemiološko upravljanje pandemijom ne smije biti prihvaćeno kao apsolutna i jedina briga za zdravlje i dobrobit čovjeka. Kao što priroda ima svoju neprobojnu tajnu, dubinu i zakonomjerni ritam, jednako tako i ljudski život je mnogo više od medicinskog znanja o čovjeku. Nakon epidemiološke brige za čovjeka, nužne su etičke paradigme i programi za rehabilitaciju preživjelih.

S obzirom na naš sveukupni politički i društveni ambijent, emocionalna kriza proizvedena u pandemiji nosi dodatnu dalekosežnu opasnost.

Naime, opisujući mentalitetne odlike pobjedničke generacije, Poslanika a.s. i ashaba, uz općepoznate odlike obredne skrušenosti koju je pratila težnja za dostizanjem blagonaklonosti i zadovljstva Božijeg, Kur'an navodi da su Muhammed a. s. i njegovi ashabi “strogi prema onima koji poriču, a samilosni među sobom”.

U trenutnoj svjetsko-povijesnoj konstelaciji odnosa, muslimani su inferiorni prema svojim stvarnim neprijateljima – onima koji konstantno i doslovno poriču i njih i Boga dragoga. Muslimani su nemoćni da svoju odrješitost i odlučnost usmjere prema stvarnom razlogu svog hroničnog nezadovoljstva i frustracija.  Zbog toga se u javnom prostoru služe kompenzacijskim obrascem emocionalne relaksacije: sve češće i brutalnije okomljuju se na svoje bližnje.

Povratak moralnom kategoričkom imperativu – poštovanju integriteta i dostojanstva drugog muslimana – stoga se nadaje kao nužni etički i terapeutski postupak i korektiv protiv pandemijskog raščovječenja i samouništenja. Uostalom, iskustvo nam govori da smo u stanju olahko opravdati najbezumnije  postupke, pa čak i zločine, tvrdnjom da smo bili obuzeti emocijama.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related