Klanjana dženaza Nudžejmi Halilović-Voloder

Danas je u Konjicu klanjana dženaza Nudžejmi Halilović-Voloder.

Podsjetimo, Nudžejma Halilović-Voloder, 25-godišnja kćerka Nezima Halilovića Muderrisa, donedavnog rukovodioca Ureda za hadž Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, dugogodišnjeg glavnog imama MIZ Konjic i ratnog komandanta 4. Muslimanska slavne lahke brigade, na Ahiret je preselila u utorak rano nakon višednevne borbe za život.

Kako je ranije potvrdio njen otac, Nudžejma je bila u 10. sedmici trudnoće. Uslijed posljedica udara tromba, što se odrazio na sinuse i mozak, Nudžejma je od prošle sedmice bila u dubokoj komi. Od tada je priključena na respirator, mada je bila negativna na COVID-19.

Iako je porodica objavila molbu da se dženaza klanja u što užem krugu, namazu je prisustvovao veliki broj građana Konjica, prijatelja porodice, kolega i saboraca oca Muderisa Nezima. Dženaza-namazu je prisustvovao i reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović koji je u svom obraćanju podsjetio na prolaznost ljudskih bića.

-
 Svjesni smo prolaznosti ovoga života, svjesni smo da smo svi putnici na istom putu. Neko prije a neko poslije, ali jedno je sigurno, Allah nas je stvorio i Njemu ćemo se vratiti. Život je pun izazova, pun iznenađenja, ne postoje pravila. Postoji samo Allahova odredba i sa njom se moramo pomiriti. Svjesni smo da smo prolazna bića i da to moramo prihvatiti – rekao je reisu-l-ulema te podsjetio da nas Allah iskušava “nekada sa životima, nekada sa našim imetkom, nekada sa prijateljima ali svi ćemo biti iskušani.”

Prenosimo i kompletan govor njenog oca Nezima Halilovića Muderrisa, koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Hvala uzvišenom Gospodaru koji daje život i smrt. Koji nam donosi radosne vijesti, koji nas obraduje evladima a onda nas iskuša njihovim oduzimanjem jer naša djeca su nam poklonjena od našeg Gospodara na čuvanje. Klanjali smo dženazu namaz rahmetli Enesu, čija porodica vjerovatno nisu mislili da će na njegovoj dženazi biti ovoliko ljudi, koji su prisustvovali njegovoj i dženazi moje rahmetli Nudžejme.

Hvala vam svima što ste došli da klanjate dženazu namaz i biće mi žao ako budem ja ili moja rahmetli Nudžejma sebebom da bilo ko od vas pokupi virus, bude bolestan ili na bilo koji način bude uznemiren.

Na osmrtnici koju smo juče pripremili napisali smo da vas molimo da ova dženaza bude u što užem krugu. Mnogi od vas ste to prekršili. Prvi me je zvao Safet, moj Safet iz Bosanskog Šamca, i kazao “slušao sam te godinama, ovoga puta te neću poslušati.”

Zvali su me juče iz kabineta uvaženog reisu-l-uleme Huseina Kavazovića, kazali da je odložio jedan važan seminar u Zenici zbog toga što želi da bude zajedno samnom i mojom porodicom. Stoga njemu posebno hvala, reisu-l-ulemi Ceriću, generalima, mojim prijateljima, vama saborcima, mojim dobrim hrabrim Konjičanima.

Moja rahmetli Nudžejma je rođena prije 25 godina i tačno devet i po mjeseci. To jutro, 9. februara ’95. godine, kada sam u Jablanici imao postrojavanje IV. Muslimanske slavne brigade molio sam suprugu, šalio se, da se samo ne porađa na taj dan jer mi je to važan datum. Bilo je vozilo, vozač, sve je bilo spremno pred kućom, ali ona me zvala ujutro u pola osam i kazala da ima bolove i rodila mi je Nudžejmu. U 9 sati sam poljubio suprugu, ne sjećam se, mislim da sam poljubio i moju Nudžejmu. Mada to nisu pravila dozvoljavala, kasnije su mi kazali da je u bolnici osoblje bilo strah da mi išta kažu jer sam bio pod punom opremom. I ovo dijete moje, ova moja Nudžejma, nekako mi se uvukla pod kožu i najčešće bi onda kada moje četvero djece, kad bi sjedili zajedno, onda bi ona mene zagrlila i govorila, “jel’de babo najviše ti mene voliš?”. Nisam joj gotovo nikad odgovarao na ta pitanja a ona bi se osmijehnula i kazala “nećeš ti to pred njima da kažeš”. Ovo dijete kojem sam ja predvodio dženazu gotovo nikada nisam pozvao njenim imenom jer njena starija sestra Sadžida i ona su za mene bili “sinovi”. Tako sam ih najrađe zvao pa tek onda moga sina Amara i moga mlađeg sina Abdulaha.

Moja supruga je jutros insistirala na tome da ona ogasuli svoje dijete. Nudžjmina sestra Sadžida je to učinila zajedno sa majkom. Molio sam ih da popiju nešto za smirenje, nijedna me nije poslušala.
Bio sam u dilemi da tražim hitnu da bude tu negdje blizu, ili da zovem nekoga od mojih prijatelja medicinskih tehničara, koji su ovdje među vama, da dođu ali sam htio da i njih testiram da vidim koliko su snažne. Kada sam poslije toga, zajedno sa svojim sinovima Amarom i Abdulahom, poljubio moju Nudžejmu, ona isto kao da je zaspala. Nije imala grč na licu, imala je jedan neopisiv nur, čini mi se da je bila ljepša nego što je bila prije nego što se razboljela. Nekako sam najčešće u nju gledao jer me podsjećala na moju rahmetli mamu Ajku. Imala je mnogo njenih crta. Kad bih joj to kazao ona je bila ponosna i govorila bi da je Žepka. Jutros sam poslje sabaha prelistavao poruke koje mi je slala i dok sam, prije nego što je otišla u bolnicu, slao neke podatke kako bi je planirali za pregled, napisao sam negdje da je ona Voloder-Halilović Nudžejma. Odgovorila mi je moja Nudžejma, moj sin “Babo, nisam ja Voloder-Halilović, ja sam Halilović-Voloder.

Ovo moje dijete kada je preselilo, a ovo je za mene, moju porodicu, veliki ispit, i da vam kažem, da kad mi je moja rahmetli mama umrla, a puno sam je volio, 2003. puno sam plakao, i bilo mi je žao što nisam popio nešto za smirenje. Kad mi je babo rahmetli preselio 2008., tada sam popio jedan lijek, al’ sam bio usporen isto kao robot. Bio sam neprirodan. Svi su mi od juče govorili da popijem nešto za smirenje.

Nisam ništa popio, čak ni za glavobolju, htio sam da ispitam jačinu svoga imana. Da vidim kako je to kad mi imami, mi koji se nešto pitamo, koji nosimo ahmedije na glavama, gotovo svaki dan tješimo našu braću i sestre, naše džematlije, naše rođake, izražavamo ta'ziju, gotovo da smo napamet naučili ono što treba tražiti od halala, raziđemo se, odemo, a ne znamo, ne razumijemo šta znači roditeljska bol. Zbog toga sam odlučio da danas ništa za smirenje ne popijem.

Od trenutka kada sam čuo da je moja Nudžejma imala težak udar, udar tromba, nisam znao da je životno ugrožena, molio sam uzvišenog Gospodara da joj da izlječenje.

I vi i oni koji nisu mogli doći na dženazu ste bili zajedno s nama, upućicali dove, dijelili sadake, molili uzvišenog Gospodara u Bosni i Hercegovini i bošnjačkoj dijaspori za moju Nudžejmu. Ali kada sam shvatio i dobio informaciju da je ona životno ugrožena, da bi mogla da ima traje. posljedice ako bi i preživila, onda su dove nas članova porodice bile da Gospodar da ono što je najbolje za nju i za nas.

I bili smo tužni, pogotovo što je vijest o njenoj smrti dao nam moj zet Amar Voloder, kojeg je ona puno voljela. Amar je imao snage da to svojoj punici saopšti. 

Moram vam reći da sam se dobro isplakao. Supruga je željela da bude sahranjena u Vlakovu, rekao sam ne, rođena je u Konjicu, prve korake je napravila ovdje u Konjicu, ona je prve zijane pravila ovdje na Orašju, ona je bila moja radost, ona se udala u Konjic i imala snove da u Konjicu pravi kuću i mnogo je željela ovo drugo dijete, nakon njenog Hamze koji ima samo 2.5 godine.

Zbog toga sam odlučio da moja Nudžejma, koja je rođena ovdje u herojskom Konjicu, bude ovdje i ukopana, a meni Konjic nije daleko. Meni je Konjic prirastao za srce isto kao i moja rodna Žepa – rekao je između ostalog Nezim Halilović Muderris.

(Preporod.info)