Moj članak pod nazivom “Kako je nastala ‘fitna’ o ženi u islamu?” objavljen u Preporodu, (15. novembar, 2016.) izazvao je dva direktna reagiranja, objavljena u posljednjim brojevima Preporoda, jedno od Amira Durmića, a drugo od Halila Makića. O mom članku se, također, komentarisalo i na društvenim mrežama. Amir Durmić se u svome reagiranju najviše pozabavio sa mnom lično. On je uporno tražio štamparske greške u mom tekstu, dok su sadržaj i poruka mog teksta, ostali bez ozbiljne kritike i komentara. Te štamparske greške sam već i sâm primijetio i poslao redakciji korigiranu verziju. Međutim, Preporod je već bio otišao u štampu i taj proces nije bilo moguće zaustaviti. Kroz nabrajanje tih tehničkih grešaka pa i onih najminimalnijih, pokušao je da me tendenciozno diskreditira, tvrdeći, sa velikom dozom oholosti: “Autor je pisao o nečemu o čemu ne posjeduje čak ni elementarno znanje… Cilj mi je ukazati na činjenicu da autor ni u kojem slučaju nije kompetentan da govori o parametrima prihvatanja ili odbacivanja hadisa kada se već iz prvog pogleda na tekst vidi da u hadiskim vodama pliva veoma loše.” Možda bi Durmić drugačije pisao kada bi znao da sam ja završio hifz Kur'ana kada se on tek rodio, a dok je bio u osnovnoj školi ja sam izučavao, pored pohađanja medrese, hadiske znanosti kod velikih učenjaka hadisa u Damasku, poput Šejha Abdulkadira Arnauta, prof. dr. Nureddina Itra i prof. dr. Mustafe el-Buga. I sve do današnjeg dana, oblast hadisa je bila uvijek u fokusu mojih istraživanja. Stoga, Durmiću, znam vrlo dobro, kao i svaki drugi teolog, da se ashab koji se u mom tekstu spominje, ne zove “Ebu Sadel Hudri” nego “Ebu Se’id el-Hudri”, također znam da se Ebu Davudova zbirka hadisa ne zove “Sunne” nego “Sunen”, itd. Ja se ne želim dalje osvrtati na njegovu reakciju, jer mi nije stalo do ličnih prepucavanja.
Reakcije su išle u smjeru da sam ja navodno negirao hadise koje su zabilježili Imam Buharija i Imam Muslim, te da sam na taj način ubacio sumnju u ove velikane učenjaka i time napravio “smutnju”. Ovdje, prije svega, želim jasno kazati: Kao imam jedne od najpoznatijih džamija u Njemačkoj, već više od 20 godina, svake nedjelje, organiziram “Katedru hadisa Buharije i Muslima” što moje džematlije i šira javnost znaju. Tako da nikome ne dozvoljavam da mi prigovara da napadam Buhariju ili Muslima! Oni su učinili mnogo za islam, imali su veliki stepen znanja i bogobojaznosti, tako da bi svoj angažman pored njihovog procijenio kao jednu kap pored okeana. Međutim, ovaj moj duboki respekt prema njima me ne spriječava da razmišljam i da analiziram njihove predaje. Iako nema(m) sumnje u to, da su djela Buharije i Muslima najvjerodostojniji poslije Kur'ana, to ne znači da su sve predaje u njihovim djelima dostigle stepen vjerodostojnosti kao i Kur'an.
Analiza kroz univerzalne vrijednosti Kur'ana
Ja sam u svome tekstu vršio dvije kategoričke analize predaje: stručnu i etičku. U etičkoj analizi sam naveo kao dokaz trinaeset kur'anskih ajeta, dok je u reakcijama Amira Durmića i Halila Makića (i ostalih) nedostajao osvrt na navedene ajete u mom članku. Kroz njihov nastup se vidi i prototip onih koji, kada govore ili pišu, spomenu eventualno jedan ajet, ali zato navedu deset predaja? A trebalo bi biti obrnuto, jer temeljni izvor islama je Kur'an.
Istina je da je u mom prethodnom tekstu postojala doza rezerve prema navedenim predajama o ženi, iz dva, za mene, opravdana razloga:
1. U lancu prenosilaca je Hušejm b. Bešīr, koji je optužen da je činio “tedlis”, a Sufjan es-Sevri (161/777.), koji je nosio titulu “Emiru-l-mu'minin Vođa vjernika u hadisu”, odbio je da zapiše i da prenosi hadise od njega. (Zehebi, Mizan, IV, 307). Ja se ovdje samo slažem sa njim. Ko ima sa mnom u ovom slučaju problem, ima i sa Imamom es-Sevrijem! Moja sumnja, dakle, ne odnosi se na Allahova Poslanika, a. s., nego na prenosioca, baš onako kako je Imam Ebu Hanife rekao: (فرد كل رجل يحدث عن النبي صلى الله عليه وسلم بخلاف القرآن ليس ردا على النبي ولا تكذيبا له. والتهمة دخلت عليه ليس على النبي) “Odbijanje svakog čovjeka nečeg što mu se prenosi od Vjesnika, s.a.v.s, a što je suprotno Kur'anu, nije i odbijanje samog Vjesnika, s.a.v.s. Ta sumnja, dakle, odnosi se na njega, a ne na Allahovog Vjesnika, s.a.v.s.“ (A. Silajdžić i S. Beglerović, Akaidska učenja Ebu Hanife, El-Kalem, Sarajevo, 2016, str. 266.).
2. Te predaje se suprostavljaju kur'anskim principima: poštovanju ljudske dostojanstvenosti: “Mi smo čovjeka, (muškarca i ženu) doista, odlikovali i čast/dostojanstvo mu dali.“ (Isra, 70.) i ravnopravnosti spolova kod Allaha: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (Nahl, 97.).
Moja analiza oko “fitne” i “manjkavosti pameti” kod žene, kao i ostale predaje, kreće se u duhu Kur'ana. Ja tvrdim da Poslanik, s.a.v.s, nije ništa govorio što bi se kosilo sa “visokim moralom” (Kalem, 4.), “lijepim uzorom” (Ahzab, 21.) i “ljubaznom retorikom” (Ali Imran, 159.), o kojima nas Kur'an obavještava opisujući ga. On nije vrijeđao niti omalovažavao žene, nego se protivio džahilijetsko-patrijarhalnom mentalitetu u kojem je žena tretirana kao druga klasa ljudi. U tom kontekstu, predaja da je Poslanik, a. s., rekao: “Nesreću donose tri stvari: konj, žena i kuća.” (Muslim, br. 1492) naišla je na oštro suprostavljanje i negiranje hazreti Aiše, r. a. Ona tvrdi: “Kunem se Kur'anom, koji je objavljen Muhammedu, nikada to Poslanik, s.a.v.s, nije rekao, nego je on ispričao kako su ljudi prije islama, smatrali te tri stvari donosiocima nesreće!” (Ahmed bin Hanbel, Musned, IV, 246).
Analogno ovoj intervenciji hazreti Aiše u duhu Kur'ana, ja sam u svome tekstu tvrdio da Poslanik, a. s, nije kategorički smatrao žene “fitnom”, odnosno smutnjom/štetom. Kako moja majka može biti meni smutnja, a zar nije i ona žena?! Tako i svaka druga žena, nečija je majka, kćerka, sestra! Potencijalno smatrati ženu “smutnjom” je jednostavno nepravda. Smutnju i štetu može uzrokovati svaka osoba, bila ona muško ili žensko. Kategorički okriviti ženu za svu nesreću čovječanstva neodgovorno je i krajnje šovinistički. Žalosno je čitati slijedeće riječi Halil-ef. Makića: “I šta ima sporno u hadisima koji ženi “dodjeljuju titulu” fitne? Da uopšte nema hadisa ili ajeta dovoljno je pozabiviti se poviješću, vlastitim iskustvom i priznanju ljudi… i vidjeti da je žena, zaista, fitna. Zar nam povijest ne svjedoči o propasti čitavih civilizacija zbog žena? Zar nam mnogi znani i neznani ne uništiše svoj lijepi i harmonični život zbog žena? Uništiše imetak zbog žena. Kolju i ratuju zbog žena. Šta tu ima nejasno? Ženi nema potrebe niko pripisivati smutnju (fitnu), jer je ona stvarno fitna.” Historijske činjenice odbacuju ovakva kolektivna okrivljavanja, jer su “civilizacije” vodili i vode muškarci, a ne žene. Ovom kolektivnom okrivljavanju žena odgovaram samo sa dva kur'anska ajeta: Islam je, u pogledu dobra i zla, donio ravnopravan princip: “A ko učini dobro – bio muškarac ili žena, a vjernik je – u Džennet će; u njemu će imati u obilju svega, bez računa.” (Gafir, 40.). “Nijedan griješnik tuđe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sam uradi, i da će se trud njegov sigurno iskazati, i da će prema njemu u potpunosti nagrađen ili kažnjen biti.” (Nedžm, 38-41.). Sve što se kosi sa ovim ravnopravnim principom Kur'ana utjecaj je patrijarhalnog odgoja.
Često se žele braniti “predaje”, smatrajući ih svetim, a za greške u praksi okrivljuju se samo ljudi, a ne i učenja. Pitam se, odakle se snadbijeva ova pogrešna retorika, neukost, primitivizam i zloba nekih muškaraca muslimana?! Zar to nije djelimično i iz naše islamske literature i nekih izjava učenjaka?! Navest ću samo jedan primjer. Ibn Kesir navodi u svom tefsiru predaju od Ibn Abbasa da je rekao: “Žena je stvorena od muškarca. Po svojoj prirodi žena je nagon muškarcu, dok je muškarac stvoren od zemlje, stoga je on nagon zemlji. Zbog toga zatvarajte vaše žene; držite ih pod kontrolom.” Pored toga što ova predaja, kao prvo, nije hadis, drugo, ne zna se da li ju je uopšte izrekao Ibn Abbas, treće, u lancu ove predaje je Katâde, koji je činio “tedlis”, i četvrto, postoji identičan izraz u Tevratu (Knjiga Postanka 3/16,19.), to nije spriječilo Ibn Kesira da je koristi u svom tefsiru. Na pitanje “Šta znači: “Zatvarajte vaše žene?”, Komisija za fetve Saudijske Arabije je ovako odgovorila: “Iz riječi Ibn Abbasa se može razumjeti – ako je uopšte vjerodostojno da je on to rekao – da treba čuvati žene od zablude i pokvarenosti, tako da im se ne smije dati sloboda da se ponašaju kako hoće, da izlaze i da ulaze kad god hoće, zato što je to velika opasnost.” (Fetve br. 120729).
Evo, ovakav bude rezultat i zaključak kada se komentariše nešto što ne zaslužuje, osim da se odbije kao neosnovano! Kada će pojedini shvatiti da razmišljanje na ovakav način, eksportiranje i širenje ovakvih interpretacija predstavlja opasnost koja vodi muslimanski svijet u haos?! Ima li veće “fitne” od ovakvog grubog tumačenja islama?! Ovom retorikom, koju nažalost javno ili tajno neki teolozi podržavaju, mi muslimani, ne možemo druge ljude pridobiti za islam. Ova represivna retorika može da nađe sluha u patrijarhalnim glavama i zaostalim društvima, ali ona ne može imati sluha u savremenom globalnom svijetu niti može reprezentirati Poslanika islama, a.s., koji je poslan da “oslobodi ljude od represije koje oni imaju” (A’raf, 157.). Mi ne prilagođavamo islam po potrebi, onako kako paše ovom ili onom, nego vjerujemo da Kur'an kao i mudrost Poslanika, a.s., nadmašuju sva vremena. Ako tvrdimo da je islam poruka upućena svim svjetovima “lil-âlemin”, (Sad, 87.) od Gospodara svih svjetova (Fatiha, 1.) sa Knjigom koja je putokaz, uputa i opomena svim svjetovima (Furkan, 1.) i sa poslanikom Muhammedom, a. s., kao milost svim svjetovima (Enbija, 107.), onda moramo izaći iz našeg uskog svijeta u globalni svijet “âlemin” i shvatiti činjenicu da, ne samo poruke, norme, vrijednosti, nego i retorika islama, mora biti univerzalna, globalna, nadhistorijska i lijepa za sve ljude: “lil-âlemin”; retorika koja će poklanjati čast i poštenje svakom muškarcu i svakoj ženi, kako u džamiji, gdje su muslimani, tako i na drugim mjestima, u javnosti!
Kritika učenjaka na račun Buharije i Muslima
Kroz debatu oko mog članka u Preporodu, uvidio sam kako neki smatraju Buhariju i Muslima apsolutno nepogriješivim instancama, jer za vjerodostojnost svih njihovih hadisa postoji konsenzus učenjaka i oni ne smiju biti podloženi kritici. Posmatrajući razvoj hadiske nauke kroz povijest i objektivno i naučno analizirajući pristup učenjaka ehli-sunneta prema Buhariji i Muslimu, doći ćemo do zaključka da su oni itekako bili podloženi kritici i da ne postoji idžma'a – konsenzus, po pitanju autentičnosti svih hadisa, iako su neki učenjaci poput Ibn Es-Salaha (643/1245) to tvrdili. U tom pravcu ide i Durmićeva tvrdnja: “Zbog svoje neukosti i neznanja, prihvatiti poruke izlaganja dr. Benjamina, te možda početi sumnjati u autentičnost hadisā koji nikada u historiji među učenjacima ehli-sunneta nisu bili predmet opovrgavanja niti odbacivanja.“
Vidjećemo sada, kako su Buharija i Muslim bili itekako predmet opovrgavanja i odbacivanja od strane učenjaka ehli-sunneta koji su naišli na druge dokaze, suprostavili se i reagovali na određene predaje u dva Sahiha. Svako od njih je došao do tog zaključka, do te kontroverze na osnovu idžtihada, odnosno umnog napora. Ovdje ćemo navesti nekoliko primjera:
Naveo sam ove primjere (a ima ih više) kao dokaze, samo iz razloga da se vidi, da ne postoji konsenzus idžma´ Ummeta o svim predajama koje su zabilježili Buharija i Muslim, te da su oni podložni naučnim kritikama. Ja sam naveo primjedbe na račun Buharije i Muslima od prijašnjih (selef) učenjaka ehli-sunneta, da bih pobio tvrdnju da su ovakav kritični pristup prema hadisu, kako to tvrdi Durmić, započeli: “orijentalisti, a kasnije su njihove stavove, na ovaj ili onaj način, sistematizirali i modificirali tzv. islamski modernisti i racionalisti, koji su, najčešće zbog veoma slabe opće šerijatske naobrazbe i niza drugih faktora, preferirali razum nad vjerodostojnim i autentičnim šerijatskim tekstovima, te na neobičan način tumačili ajete i hadise i iznosili stavove koje niko prije njih u historiji islama nije iznio.” Jasno je sada da ovaj kritički pristup prema, podvlačim, samo određenim hadisima, a ne čitavim zbirkama, nisu započeli “orijentalisti, modernisti i racionalisiti”, nego veliki učenjaci ehli-sunneta u povijesti! Jedno treba biti jasno, naučna kritika ne znači obezvrijeđivanje nečijeg djela, nego neminovna debata za objelodanjivanje druge verzije, ispravnije i autentičnije, koja je možda dotičnom autoru bila nepoznata.
Kur'an je jedina “Knjiga u kojoj nema sumnje” (Bekare, 2.). Osim Kur'ana, prema svim knjigama, pa i Buhariji i Muslimu, može da postoji doza sumnje. U suprotnom, to bi se kosilo sa prethodno navedenim kur'anskim ajetom. Allah, dž. š., osim Svoje Knjige, nijednu drugu knjigu nije osigurao od greške niti obećao da će je štititi. Ibn Tejmije to ovako tvrdi: (فلا يسلم كتاب من الغلط إلا القرآن) “Nijedna knjiga, sem Kur'ana, nije zaštićena od greške!” Dakle, ni zbirke hadisa Buharije i Muslima nisu zaštićene od greške, jer to su rezultati ljudskog djela. Weki’ Ibnu-l-Džerrah (197/813) kaže: (لم يسلم من الخطأ والغلط أحد من الأئمة مع حفظهم) “I pored njihove jake memorije, nijedan od učenjaka hadisa nije pošteđen od grešaka“ (Tevdžihu-n-Nazar, I, 262.).
Stopama prijašnjih učenjaka otišli su i brojni učenjaci poslije njih, u novoj povijesti i u sadašnjosti. Jedan od najplodnijih učenjaka u 20. stoljeću u Bosni, Husein ef. Đozo, također je odbacio neke predaje koje su se kosile sa Kur'anom (Đozo, Izabrana djela, 1-5, El-Kalem, Sarajevo 2006. – Za zdravo tumačenje islama na našim prostorima bilo bi korisno kada bi naši teolozi koji su studirali van BiH pročitali ovo djelo!). Etiketirati savremene učenjake “orijentalistima, modernistima, racionalistima” je populistička retorika i znak želje da se zamrzne najbitniji naučni element islamske znanosti, tj. idžtihad – odnosno intektualni napor! Kao što smo vidjeli u navedenim primjerima, analiza jedne predaje, bez obzira na njen stepen, je stvar idžtihada kako što tvrdi Imam el-Bādži: (وهو يدل على أن الأمر طريقه الإجتهاد) “To pokazuje da put provjere vjerodostojnosti jednog hadisa je stvar idžtihada”. Duh idžtihada je zamro upravo zbog toga što je nekim (današnjim) učenjacima glavni cilj da očuvaju časnu prošlost islama, u kojoj više ne živimo. Tako čineći, niti mogu prošlost vratiti niti su otvoreni prema novim interpretacijama. Tamo gdje treba da budemo konzervativni ne znači neminovno da ne trebamo razmišljati. Vjerski diskurs ne može zadržavati važnost kroz epohe, ako je oblikovan kroz jednu teologiju koja je lišena razuma, koja ne drži korak sa tokom života i koja rješenje novih izazova zatvara u dogmatsko poimanje vjere. Služiti se samo onom što su učenjaci u povijesti rekli, vodi samo još većoj stagnaciji muslimanskog uma. Zamrznuto stanje u muslimanskom umu se može prevladati samo suprotstavljanjem slijepom slijeđenju (taklidu) i kritičkim refleksom.
Proces razumijevanja islamske teologije nije okončan; naprotiv on je dinamičan i otvoren za nove analize, kritike i debate bez demagogije. Kritički osvrt na neke predaje i stavove učenjaka je neminovni trud koji zahtijeva hrabrost. Muslimanima je danas neophodno vraćanje mehanizma “idžtihada” i “istihsana”, odnosno korištenja svog vlastitog mišljenja pri tumačenju Teksta. Pionir u ovome bio je imam našeg mezheba Ebu Hanife, rahimehullah. On se razlikovao od Imama Šafije, rahimehullah (204/820) koji je postavio hadis u rang Kur'ana. Među najelementarnijim kriterijima i parametrima procjene jedne predaje kod Ebu Hanife je bio Kur'an. On kaže: “Vjesnik nije govorio nepravedno i nije se suprostavljao Kur'anu. Allahov Vjesnik ne suprostavlja se Knjizi Uzvišenog Allaha, onaj ko se suprostavlja Allahovoj Knjizi, taj nije Allahov vjesnk. Svjedočimo da je u svemu bio u saglasnotsi sa Allahom. Nije ništa izmišljao već je prenosio samo ono što je Allah rekao (u Kur'anu)“ (Akaidska učenja Ebu Hanife, str. 266.). Dakle, jedna predaja treba da prođe prvo kroz kur'anski filter, zato što je Objava kompas razumijevanja te predaje.
Allah je zadužio (ne samo) svog Poslanika, a. s., da se drži Objave: (فَاسْتَمْسِكْ بِالَّذِي أُوحِيَ إِلَيْكَ) “Drži se onoga što ti se objavljuje!“ (Zuhruf, 43.), i on je rekao: (إِنْ أَتَّبِعُ إِلاَّ مَا يُوحَى إِلَيَّ) “Ja slijedim samo ono što mi se objavljuje“ (Ahkaf, 9.). I zato Poslanik, a. s. “ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanuje” (Nedžm, 3-4.). U ovom ajetu se misli na Kur'an, a ne na hadise Poslanika, a. s., kako su to neki, poput Halila Makića, razumjeli. Imam Taberī (310/913.) u svome tefsiru Džami'u-l-Bejan” ovako je protumačio ovaj ajet: (وما ينطق محمد بهذا القرآن عن هواه, إِنْ هُوَ إِلَّا وَحْيٌ يُوحَى، يقول: ما هذا القرآن إلا وحي من الله يوحيه إليه) “Muhammed kada govori ovim Kur'anom, ne govori po hiru svome, ‘nego je on Objava koja mu se obznanuje’, kaže: Ovaj Kur'an nije ništa drugo osim Objave koja se Poslaniku obznanuje”. Slično njemu je tefsirio i Imam Zemahšeri (538/1143.) u svom tefsiru El-Keššaf : (وما أتاكم به من القرآن ليس بمنطق يصدر عن هواه ورأيه وإنما هو وحي من عند الله يوحى إليه) “Ovo što vam je on donio od Kur'ana nije iz logike koja potiče iz njegovog hira i mišljenja, nego je on Kur'an Objava od Allaha koja mu se objavljuje”. Ovako su tefsirili i drugi tradicionalni mufessiri poput Nesefija, Begavija i Bejdavija. S obzirom da se riječ “Vahj” (Objava) u Kur'anu prvi put u ovom ajetu spomenula (M. Islamoglu, Hayat Kitabı Kur'an, str. 1054.) i da je ova sura objavljena u prvim godinama Objave u Mekki, jasno je da je ovaj ajet došao kao odgovor mušricima koji su sumnjali u izvor Objave; dakle radi se o Kur'anu, a ne o hadisima i adresati ajeta su mušrici, a ne muslimani (Zemehšeri, Keššaf, IV/408.).
Nakon prestanka Objave i smrti Poslanika, a. s., ljudima do Dana sudnjeg ostaje da se drže Objave i da shvate mudrosti Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, u duhu Objave, a pri tom neminovno da koriste i razum, jer posljedica nekorištenje razuma je propast: (وَيَجْعَلُ الرِّجْسَ عَلَى الَّذِينَ لَا يَعْقِلُونَ) “Allah će ostaviti u zabludi – neugodnosti (ridžs/prljavština) one koji ne razmišljaju“! (Junus, 100.).
