Kada se sažme glavna strukturno-analitička usmjerenost većine znanstvenih izlaganja na Šestom naučnom skupu Bosanskohercegovačka država i Bošnjaci onda je moguće uočiti jednu generalnu dimenziju koja određuje sadržaj objašnjenja i hipotetičkih polazišta. Radi se, naime, o tome da je sasvim jasno identificirana i eksplicirana djelatna antibosanska matrica ili, drugim riječima, destruirajući obrazac antibosanstva koji djeluje tokom cijelog 20. stoljeća i bitno određuje sve naše predstave o Bosni kroz kulturu, ekonomiju, politiku, religiju, književnost, historiografiju, umjetnost, diplomatiju, medije i druge oblasti znanja i ljudskog kreativnog djelovanja, stvarajući pritom uvjerenje da je negacija Bosne “opravdana i prirodna” forma političkog djelovanja. Jednom je taj antibosanski proces i model djelovanja potaknut izvan Bosne od strane nacijskih velikodržavnih hegemonijskih projekata, a drugi put je to unutarnji proces getoizacije, autodestrukcije i separiranja bosanskog naroda na religijskoj osnovi i putem nacijskih ideologija.
Dakle, na kraju 20. stoljeća možemo tvrditi da se srž kulturno-političkog i agresivno-militarnog djelovanja nacijskih politika spram Bosne ogleda u cjelovitom konceptu antibosanstva koji se strukturira kroz znanstvene interpretacije, kulturno djelovanje, ekonomske odnose, vojne pothvate, ideologizacije znanja i diplomatsko insceniranje predstava o Bosni širom svijeta. To je najprimitivnija instrumentalizacija Bosne u hegemonijskim projekcijama velikodržavnih ideologija. Pritom, cilja se da bosanstvo nestane u etničko-religijskim svođenjima povijesnog postojanja i njihovom krivotvorećem prilagođavanju trenutnim političkim aspiracijama ahistorijskih ideologija velikodržavnog ekspanzionizma velikosrpstva i velikohrvatstva.
Primjeri projektiranog antibosanstva:
Senadin Lavić
