Lokalni izbori ili nešto više?

Date:

Piše: Dželaludin Hodžić

Kampanja za lokalne izbore je uveliko krenula. Drugačija od dosadašnjih, barem po tome što se stranke odnosno kandidati biračima obraćaju uglavnom putem online medija i društvenih mreža (ima ih, brate, milion).

Doduše, i tu se vidi sva neinventivnost i istrošenost ovdašnjih politika i parola. Sigurnost, nastavljamo zajedno, pobjeđuje Sarajevo (kao prognoza utakmice Sarajevo – Željo), za bolje ovo, za bolje ono… su tek neke od parola kojima se kandidati bore za glas više.

U tim parolama, ustvari, jezgrovito je sadržan odnos prema prema svima nama. Zato, između ostalog, na izbore izlazi (na računajući mrtve i one koji su, vidimo, prijavljeni i glasaju bez svog znanja) tek oko trećine biračkog tijela. Od toga vladajuće stranke osvoje, opet, negdje oko trećine glasova. To bi značilo da oni koji vladaju uživaju legitimitet, odnosno, povjerenje i podršku tek negdje oko četvrtine biračkog tijela.

To je tek jedan dio i odraz pitanja koja zahtjevaju raspravu i mogu se svesti na šire zahvate u zakonodavstvo (od pitanja osnivanja i djelovanja stranaka, koje se sada osnivaju i organiziraju prema zakonu iz SFRJ, preko načina finansiranja, osavremenjavanja izbornog zakonodavstva, do pitanja izbornog praga).

Naravno, stvari se mogu postaviti i drugačije. Može neko reći kako su parole svakako istrošene, kako je vrijeme za djela i konkretne primjere. Ali i to je već neka parola, pojednostavljivanje i banalizacija politike kao angažmana na općoj stvari. Doduše, jednim dijelom primjedba o djelima može stajati. Oni koji brane poziciju ne bi trebali govoriti o tome šta će raditi. Trebali bi, ustvari, doći s izvještajem i naprosto pobrojati (posebno u kontekstu lokalnih izbora) šta su u proteklom mandatu učinili, šta nisu i zašto nisu.

Na lokalnim izborima, kada biramo vijećnike u općinska vijeća i načelnike općina, trebalo bi da dominiraju specifičnosti lokalnih sredina, one teme s kojima se svakodnevno susrećemo. Mi bi ovih dana trebali govoriti o vodovodima i kanalizacijama, o putevima, o divljim deponijama, rasvjeti, dječijim parkovima, šetnicama, vrtićima. Trebalo bi da govorimo o onome što svakodnevni život olakšava i čini ugodnijim. Treba da dođu pred vas i kažu: “Prije četiri godine najavili smo te i te projekte i realizovali smo ih..” O tome mogu li i kako izaći pred vas, znate vi najbolje.  

Ali osim konkretnih planova, još jedna stvar je bitna. Lokalne vlasti su temelj svega što u politici gledamo dugo. Temelj su onog načina vladanja koji je ljudima ogadio politiku i svako javno djelovanje. Na njima počiva hobotnica koja se svim čestitim, poštenim i vrijednim ljudima ove zemlje ruga godinama. Odatle počinje poslušnički koncept koji vlast ne dožvljava kao odgovornost nego priliku da se gospodari ljudskim životima.

Iz te vizure isti je onaj ko je godinama u parlamentu i čovjek koji svojoj porodici teškom mukom pribavi tri metra drva. Sve ono što predstavlja državu treba da služi njima i uskom krugu njihovih poltrona (tako se, najčešće, sami predstavljaju).

Zbog svega toga, ovo nije i ne može biti samo priča o lokalnim izborima. Ovi izbori su, po svemu sudeći, jedna od posljednjih prilika za ozbiljan zaokret. Ne za revoluciju i čuda. Oni koji to obećavaju prevaranti su i lovci u mutnom. Prije ih treba doživjeti kao borbu za nova pravila ponašanja i vraćanje vjere u politički i uopće javni angažman kojeg nema bez odgovornosti. Pri tome nije riječ o prizivanju nepogrješivih. Takvih nema. Pitanje je samo kakve su vrste te greške. Svode li se na muljanje, pogodovanje svojima, namještanje tendera ili je riječ o greškama druge prirode.

Kakogod, ozbiljni i odgovorni ljudi upravo tu bi trebali pokazati prve korake promjene. Ne samo da treba bez ikakvih rezervi odstraniti sve one koji čine greške najteže vrste, nego treba smoći snage i javno priznati i, uslovno rečeno, sitnije greške te se izviniti i od ljudi zatražiti oprost. To je snaga ozbiljnih i istinski velikih ljudi: izvini iza kojeg ne slijedi nikakvo ali (nikakva opravdanja i svaljivanje tereta na savjetnike i saradnike). Mislim, generalno, da se treba odmaknuti od ljudi od kojih nikada, ni u kakvoj prilici, niste čuli nijedno oprosti. Takvi ljudi teško razlikuju sebe od svetaca koji su poslani da nas spašavaju za oba svijeta.

Zato ove izbore vidim kao veliku priliku koju bi do kraja mogla osjetiti tek naša djeca. Ona bi, da parafraziram Harisa Pašovića, mogla svjedočiti jesmo li izašli na izbore ili smo izašli iz zemlje. Nadam se da će, ako ni zbog čega drugog, a ono barem zbog korone i njome izazvanih restrikcija, biti mnogo više onih kojih će ipak izaći na izbore (ako se uoči samog izbornog dana ne uvedu neke dodatne, demotivirajuće, mjere naših kriznih štabova čije se odluke izdižu iznad ustavnih).

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related