Mujo Ef. Numanović: Naše šehide smo dostojanstveno ispraćali

Date:

Već 24 godine drugi dan Ramazanskog bajrama muslimani u Bosni i Hercegovini obilježavaju kao Dan šehida. Učeći dove i posjećujući mezarja širom BiH muslimani se prisjećaju najboljih bosanskih sinova koji su dali živote u odbrani domovine od 1992. do 1995. godine.

Dan šehida je dan sjećanja na sve one koji su se svojim hrabrim podvizima i plemenitošću u odbrani BiH uzdigli do najsvjetlijih primjera boraca za pravdu, istinu i dostojanstvo.

Dan šehida u BiH ustanovljen je odlukom Rijaseta Islamske zajednice u BiH 23. januara 1995. godine. Kako vrijeme prolazi, ova odluka Rijaseta sve više dobiva na važnosti i značaju, jer svake godine drugi dan Ramazanskog bajrama sve više bosanskih muslimana odlazi na mezare i upućuje dove za njih. Time pokazuju da bosanski šehidi nisu zaboravljeni, odavajući im priznanje da smo zahvaljujući njima stekli slobodu i sačuvali domovinu koja je bila napadnuta od strane agresora.

Branili su je životima, tako da nema pedlja zemlje Bosanske koja nije natopljena šehidskom krvlju.

Dan šehida je prilika da se sjetimo tih velikih, hrabrih i odlučnih ljudi, koji su znali zašto žive i zašto se bore. Poruka i amanet koji su nam šehidi ostavili širom naše domovine jeste da budemo dostojni žrtve i onoga što su oni bili. Oni su živjeli za ovo što mi danas imamo – za slobodu, za mir, za domovinu, za šehadet, za bajram koji muslimani u BiH danas mogu slobodno i dostojanstveno obilježavati. Prema islamskom vjerovanju, šehidi su vjernici koji poginu braneći svoj imetak, vjeru, život, zemlju i porodicu.

Mujo ef. Numanović od februara 1993. godine je imam u džematu Solun, Medžlis Islamske zajednice (MIZ) Olovo. Numanović je u agresijom na našu domovinu stao u prve borbene redove Armije Republike BiH, iako je tada imao svega 19 godina. Osim što je bio na ratištu, Numanović je jedan od onih imama koji je u proteklom ratu klanjao puno dženaza najboljim bosanskim sinovima.

Mujo ef. Numanović

– Sa svojom jedinicom obišao sam nekoliko ratišta, da bi me u februaru 1993. godine imenovali imamom ovog džemata, po direktnoj naredbi komandanta Brigade. Razlog ovakve odluke je što sam bio jedini svršenik Medrese, a džemat je bio bez imama. U džematu je bila velika koncentracija muhadžira iz nekoliko općina. Formirano je novo mezarje poginulim borcima, šehidima, koji su stradali na ratištu naše općine. Osim ovog, osnovano je još jedno mezarje, ali za civilne žrtve rata, kao i za one koji su umirali prirodnom smrću. Važno je napomenuti da su oba mezarja bila isključivo za muhadžire, dok su stanovnici ovog džemata svoje umrle ukopavali u mjesnim mezarjima – kaže ef. Numanović.

Priča da se u ratu nagledao potresnih scena kojih se još uvijek sjeća.

– Svaka dženaza i ukop su teško doživljavani, jer su to bili moji saborci, rođaci, poznanici… Ipak, neke ostave više traga, kao što je pogibiji dva brata, Adema i Enesa Dedića, koji u istom trenutku ginu od neprijateljske granate. Njihova majka tražila je da se otvore sanduci, da ih posljednji put vidi na dunjaluku. Nije imala više muške djece. Teško mi je pala i pogibija na prvoj borbenoj liniji olovske heroine Sabine Jamaković koja je imala tek 20-tak godina. Bila je medicinska sestra, koja je, kada je odlazila na prvu liniju odbrane, kazala ocu svom: “Evo babo da se ne bi studio, i ti imaš borca Armije BiH”. Njen otac nije imao muške djece – prisjeća se ef. Numanović.

Posebno bolna je bila pogibija i dženaza ratnom heroju Nesibu Malkiću. Taj momenat nikada nije zaboravio. O tome priča suznih očiju.

– Nije lahko sjećati se toga. Teško mi je pala pogibija ratnog heroja Nesiba Malkića i njegovih saboraca koji su stradali od samo jedne neprijateljske granate na platou Nišićke visoravni. U sami sumrak dovezena su njihova tijela na traktorskoj prikolici ispunjenoj sijenom. Prilazim s fenjerom jer struje nismo imali i prepoznajem mubarek tijelo heroja Nesiba Malkića. Vozač traktora nije znao čije tijelo vozi. Zastajem i gledam. Obuzela me tuga, srce se cijepa… Takve stvari se ne zaboravljaju – priča za Preporod.info ef. Numanović.

On je klanjao i dženazu slavnom ratnom komandantu Senahidu Boliću Boli, koji je podlegao od posljedica teškog ranjavanja na herojskom Kruševu.

– Organizovali smo gasuljenje i opremanje našeg heroja, kao i samu dženazu, haman pa u tajnosti, da vijest o njegovoj pogibiji ne bi demoralisala borce – ističe ef. Numanović.

Imami su tokom rata širom domovine skoro svakodnevno obavljali dženaze šehidima Bosne. Nisu žalili svoje živote, pod paljbom metaka i granata su ih ukopavali i ispraćali na onaj, bolji svijet, gledali potresne slike, s njima se zadnji halalili i rastajali…

– Sjećam se i pogibije devet boraca naše brigade u borbama za oslobođenje Sanskog Mosta. Tada sam zajedno sa radnim vodom Civilne zaštite kopao mezarove, jer nismo imali radno sposobnih ljudi. Tu su bile samo žene i djeca, ostali su bili na prvim borbenim linijama. Gledam njih devet u sanducima poredani u džamiji, sa otvorenim poklopcima da ih prepoznamo, jer nemamo informaciju ko je sve poginuo…- prisjeća se ef. Numamović, te dodaje da mu je u gasuljenju i opremanju umrlih nesebičnu podršku davao penzionisani imam hadži Mušan ef. Hasanspahić, koji je tada već bio u poznoj starosnoj dobi.

Osim njega, priča, trojica majstora, Hasan i Bego Hasanspahić i Avdo Kljajić su svakodnevno pravili tabute, sanduke, bašluke, naslone i to sve ručno, jer nije bilo struje za mašine.

– U procesu gasuljenja umrlih, veliku pomoć meni i Mušan ef. su davali Ibrahim (Brajko) Kljajić i Ibrahim (Ibro) Muminović. Jedan vod Civilne zaštite mi je bio stalno na usluzi za potrebe kopanja mezarova, pripremanje sanduka i naslona, kao i svih drugih radnji koje su bile neophodne za dostojanstven ispraćaj naših umrlih – dodaje ef. Numanović.

Kako je vrijeme odmicalo, mezarje se širilo pa je tako u haremu džamije, koja je u to vrijeme bila tek u izgradnji jer je agresija na našu domovinu spriječila njen završetak, formirano Šehidsko mezarje.

– U ovom šehidskom mezarju je ukopano 150 šehida, muhadžira iz općina Sokolac, Han Pijesak, Ilijaš i Olovo – priča ef. Numanović.

Kazuje da svake godine 20. augusta na ovom šehidskom mezarju se okupi veliki broj vjernika, rodbine naših šehida, koji prisustvuju učenju mevluda i dove pred duše poginulih boraca. Šehidska dova u Solunu je uvrštena i u Kalendar značajnih datuma Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

– To je podsjećanje na dan kada je prvi poginuli borac ukopan u ovom mezarju. I svakog Ramazanskog bajrama, na Dan Šehida prouči se Jasin i pokloni dova uz prisustvo porodica poginulih. Oni drugi dan Bajrama, iako je to vrijeme radosti, u velikom broju zijarete Šehidsko mezarje – kaže ef. Numanović.

Uz mezarje se nalazi i spomen – obilježje, u haremu džamije, na kojem su ispisana su imena svih šehida koji su tu ukopani.

– Tu je ukopan i naš proslavljeni komandant Senahid Bolić Bolo. U sklopu Memorijalnog kompleksa imamo izgrađenu i Musallu na kojoj obavljamo bajram – namaz, ali održavamo i druge vjerske aktivnosti. Brigu o uređenju i održavanju Šehidskog mezarja preuzela je Općina Olovo. Stalno se nešto radi kakvo bi mezarje izgledalo dostojanstveno i dostojno onih koji su tu ukopani, jer tu vječno počivaju najbolji sinovi naše domovine – kazao je na kraju razgovora za Preporod.info ef. Numanović.

(A.N./Preporod.info)

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related