Munare našeg djetinjstva

Date:

Piše: Mustafa Bećirović

Kako starim sve se više sjećam djetinjstva, mjesta i događaja u njemu. Ponekad se upitam da li je djetinjstvo bilo stvarno, ili je to bio san koji se uskladištio i arhivirao u neku moždanu fioku, koju otvaram pod šifrom sjećanje.

Navikavajući se da živim sam u zaključanom gradu i zabranjenom javnom prostoru, svjetovnom i duhovnom, utočište i bijeg tražim u “čistim vremenima” postojanja, u kojima su ljudski grijesi izgledali čestitiji od svetosti onih koji se danas u javnom prostoru, iliti Sanatoriju za luđake, pojavljuju i nameću kao mesijanski spasitelji.

Tek sad vidim da je moje selo bilo država sa vrlo preciznim vanjskim granicama od kamenog zida i unutarnjim institucijama.

Nikad mi nije bilo jasno odakle su ljudi nanijeli toliko kamenja i pravili zidanu ogradu oko sela, to je bio kineski zid u minijaturi. Jednom mi majka rahmetli, dok je na glavi nosila veliku tepsiju pite i u rukama velike šerpe čorbe i mlijeka kopačima na njivi, reče da su djedovi krčili zemlju od kamena i pravili plodne njive i livade. Od tog kamena oni su zidali ograde.

To je vrijeme u kojem ljudi nisu ograđivali i zagrađivali svoju zemlju. Mogao si trčati kilometrima po livadama i međama bez da preskačeš ogradu, bila je to cijela zemaljska kugla po kojoj si mogao skakutati.

Najvažnija institucija u mojoj državi bio je Mejtef.

Bio je napravljen na sred sela. Osim jacije koja se klanjala u džematu u zimskom periodu, Mejtef je bio mjesto za konferencije. Svako u selu je znao kad i zašto se održava konferencija.

Ja se sjećam jedne konferencije poslije jacije, jer me babo redovno vodio sa sobom da klanjam s njim u džematu. Tema konferencije je bila zabrana pušenja u Mejtefu. Do po’ noći trajala je rasprava. To je bila galama, mahanje rukama, naglo ustajanje, naglo sjedanje, razvađanje. Jedni su bili za, drugi protiv.

Onaj što je bio protiv, bio je najbogatiji, imao je najviše zemlje, krupne i sitne stoke. Bio je ters i ljut, ja ga nikad nisam vidio nasmijanog. Djeca su mu bila mršava i loše odjevena, više u dronjcima, nikada nisu smjela da se druže sa ostalom djecom osim kriomice, a nama ih je bilo žao.

Poslije te konferencije na kojoj je jednoglasno donesena odluka da nema pušenja u Mejtefu, samo je ovoj ters pušio u inat. Većina ljudi se nije obaziralo, jer su znali njegovu narav koja se hrani konfliktom.

I još je mnogo konferencija bilo, najviše neuspješnih, oko pitanja rušenja mejtefa i gradnje džamije. Ovaj čovjek što nije poštovao zabranu pušenja, imao je najviše pristalica. Zaista je šteta što nisu vođeni zapisnici.

Jednog jutra rahmetli babo, uz veliko protivljenje rahmetli majke, jer se bojala na šta će sve izići, naredi da idemo sa njim rušiti Mejtef. Ja sve poskakivao od sreće što ću se popeti na krov i bacati crjepove na zemlju.

Nikad tu svoju sliku na “vrhu krova” neću zaboraviti. Babo je rekao da ćemo praviti veliku džamiju sa munarom. U kakvim sve oblicima smo mi maštali munaru. Sjećam se da smo na suhom i prašnjavom putu crtali džamiju i munaru, a onda od pruća u šumama za ovcama pravili konstrukcije. Bile su to bajte u kojima smo se skrivali od kiše i grada.

Pošto smo se bojali hrastova u koje grom najčešće puca, sjekli smo bukova tanka stabla i pobadali pored bajte. Bile su to munare našeg djetinjstva.

Niko nam nije govorio da smo zbog toga muslimani, dobri ili loši. Znali smo da ne smijemo u tuđe i da ne smijemo lagati. Bolje ti je bilo umrijeti nego da ti babo i majka sazna da si uzeo tuđe i da si na pravdi Boga na nekog slagao.

A nisi mogao ništa sakriti, jer bi ti se obrazi zacrvenili i potekle suze od stida i sramote. Vjera je bila stid.

Ne sjećam se da smo imali neku nastavu i lekcije iz etike i morala, ajete ili hadise, a znali smo da u akšam moramo ući u kuću, abdest uzeti i prvo akšam klanjati, zatim čekati siniju i svi u isto vrijeme se za sinijom redati, po starini.

Ja sam kao najmlađe dijete od šestero, uvijek bio do majke. Babo je lomio komade od velikog ječmenog hljeba i stavljao svakom djetetu, ispred njega.

Ne sjećam se da je neko od nas ikad rekao: Hoću još!

Niko nije smio ustati, a da nije pobr'o mrve ispred sebe. Dovu poslije niko nije učio osim hodže kad bi kod nas bio na iftaru. To su bili najljepši dani, dani sa puno slatka.

Dok šetam sam opustjelom Ferhadijom i danima sjećanja uza se, naumpade mi da odavno gledamo jedne druge sa s izblijedjelim licima.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o 

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related