Najveća zbirka fotografija ubijenih u genocidu u Srebrenici: Svaka slika jedna neispričana priča

Date:

Najveća zbirka fotografija ubijenih u genocidu u Srebrenici prikupljena na jednom mjestu nalazi se na web stranici Radija Slobodna Evropa. Radi se o projektu autorice Dženane Halimović koja je povodom dvadeset godina od genocida u Srebrenici na jednom mjestu sabrala oko 2400 fotografija, a da bi do danas skupila blizu 3000 ubijenih u genocidu u Srebrenici.

Ideja je bila da se na drugačiji način obilježi 20. godišnjica genocida u Srebrenici. Da se žrtvama zločina koji je neopisiv da lice. Jer, žrtve su se svele na broj, kao da iza tog broja ne stoje nečiji sinovi, muževi ili braća – kaže za Preporod.info Halimović.

Halimović kaže da je svaki projekat koji uključuje priče ljudi koji su na svirep način nestali sa ovoga svijeta težak. To podrazumijeva, govori ona, rad s njihovim porodicama, s prijateljima, ljudima koje često potresu podsjećanja na one kojih više nema.

Porodice su često bile i nepovjerljive, s obzirom da je genocid u Srebrenici, nažalost, često predmet političkih prepucavanja, negiranja, otvaranja novih rana. Trebalo je steći povjerenje, objasniti značaj projekta, i na kraju biti tačan, što je jedna od jako važnih stvari. Upravo zbog toga što se često osporava i sam broj žrtava, iako postoje i presude, i spiskovi i brojna svjedočenja, bilo je važno da se u projekat uvrste ljudi za koje nema nikakve dileme na koji su način ubijeni i ko je to uradio – ističe Halimović.

Identitet žrtava

Radeći na ovom projektu autorica projekta je čula mnogo teških priča. O ratu i zločinima Halimović piše više od 20 godina, i čula je i previše teških i bolnih priča, ali Srebrenica ima svoju težinu i te su priče drugačije, mada je bol svakoj porodici najveća.

– Ovdje su masovno i zajedno u smrt odlazili očevi i sinovi, braća sa cijelim muškim srodnicima, gledali su smrt jedni drugih, svojih prijatelja, komšija i znali su šta i njih čeka. I vi te ljude vidite na fotografiji kako sjede zajedno, godinu ili pet prije nego što će biti ubijeni. Često su to porodične fotografije sa nekih rođendana, svadbe i slično, i svih tih ljudi više nema. Zašto? Par godina kasnije, oni su samo ime na ploči od bijelog kamena, i kako vrijeme prolazi, umiru i oni koji su pamtili njihov lik, njihove mane, vrline. Sjećam se jedne žene, kaže: „Žele me ubijediti da nisam ni imala dijete” – kaže Halimović.

Zato je važno, naglašava autorica, da se vidi da su ta djeca postojala i da se u lice pogleda najvećem zločinu na ovim prostorima.

– Meni je jako važno što su projekat prihvatile porodice i udruženja žrtava, koji su imali povjerenje da ovo što radimo ima mnogo dublju i trajniju formu i da predstavlja dokument, pa ako hoćete i dokaz. Projekat je obišao svjetske medije, nalazi se u muzejima koji se bave genocidom u Srebrenici i on je trag koji svjedoči o tome da je više od osam hiljada ljudi zvjerski ubijeno. Ovo je lice onoga što stoji iza riječi genocid, koja je strašna, ali je i dalje riječ, koje dobije težinu tek kada se pogleda u nepregledni niz nišana u Potočarima i u lica onih koji pod njima leže – govori Halimović.

Projekat ima za cilj pokazati i vratiti identitet žrtvama koje su, nažalost postale brojke. Oni su voljeli, bili voljeni, radili, živjeli životom kakvim i mi živimo danas. Pitanje koje se postavlja jeste da li i dalje u ubijenim u Srebrenici vidimo samo broj, da li možemo pojmiti cijeli jedan život, snove i nade, koji su ubijeni. Autorica Halimović smatra da i dalje nismo u stanju, kao društvo, da spoznamo stvarne razmjere toga.

– Ubijen je jedan grad i njegova okolina. Ko zna šta su sve ti ljudi mogli biti, čiji su očevi mogli biti, koliko su imali da daju ovom svijetu… Srušeni su i životi njihovih porodica, majki, djece, supruga koje su ostale da se bore, često same, sa nedaćama koje su ih snašle. Oni koji su se vratili u Srebrenicu znaju kakav je njihov život tamo. Jednako, oni koji su negdje drugo isto su se, u većini, snalazili da prežive. Neki su uspjeli, što mi je drago i danas svjedoče o tome da je među onima kojih više nema moglo biti i onih koji bi zadužili ovu zemlju – ističe Halimović.

Projekat nije završen

Autorica se pita kako je bilo tom ocu gledati kako mu ubijaju sinove, a ne može to da spriječi, ne može da ih zaštiti. Ili, kolika je količina užasa vladala u glavama sinova znajući da više nema ko da im pomogne i da i njih čeka ista sudbina?

– Nemoguće je ne suosjećati, ako imalo ljudskoga imate u sebi. Pogotovo ako ste roditelj. Ovo nema veze ni sa nacijom, ni religijom. Radi se o ljudima koji su sa svojom djecom otjerani u smrt. To su naše komšije, naši prijatelji, to je mogao biti bilo ko od nas. I da, upravo se to desilo, gledali su jedni druge znajući da nema nikoga da ih zaštiti, da ne može pomoći onima koje najviše voli, što je najstrašnije moguće da se desi bilo kom čovjeku. Mislim da kada se pogleda pažljivo i uporede imena i fotografije, vide ti očevi i sinovi i braća, sve se samo kaže – kaže Halimović.

Autorica naglašava da je ovo projekat koji je živ, dakle, trajaće sve dok ljudi šalju fotografije, a i danas ih šalju.

– Zahvalna sam svima koji šire glas o njemu, koji ga dijele putem društvenih mreža koje su jedan od načina da ljudi saznaju da još uvijek mogu da šalju fotografije. Naša e-mail adresa na koju se mogu slati fotografije je facesofsrebrenica@rferl.org i tu mogu da nam pošalju fotografije sa podacima ukoliko ih nema u bazi – kaže na kraju za Preporod.info Halimović.

(Alem Dedić/Preporod.info)

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related