Naš odnos prema umrlim muslimanima (I)

A kad dospije u muževno doba i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: ‘Gospodaru moj, dozvoli Mi da ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi.’ Eto, od takvih ćemo Mi dobra djela koja su radili primiti, a preko ružnih postupaka njihovih preći; od stanovnika dženneta će oni biti, istinito obećanje koje im je dano ćemo ispuniti.“ 1

 

Muslimani u BiH od davnina gaje tradiciju sjećanja na svoje umrle. Širom naše domovine možemo naći mnogobrojne hajrate: hair česme, mostove, ćuprije, mektebe i druge hajrove podignute pred duše umrlih muslimana od strane njihovih nasljednika. Motivirani preporukama Kur'ana i sunneta da se mole za svoje roditelje i bližnje uopće, muslimani su ustrajavali u dovama i činili razna hair djela čije su sevabe poklanjali pred duše svojih umrlih: podizali su hajrate, klali kurbane, djelili sadaku, učili hatme, priređivali tevhide (zajedničke zikrove), učili Fatihe

U novije vrijeme se, na neartikulisan način, želi diskreditovati takva tradicija Bošnjaka. Iznose se stavovi da se Kur'an ne uči  umrlima nego živima. Mi to i ne činimo, mi učimo Kur'an kako bismo se približili svome Gospodaru da bismo iz te perspektive imali bolje šanse da Ga molimo za sebe ili za drugog. Uzvišeni nam napominje tu činjenicu:

„Kad čitaš Kur’an između tebe i onih koji u onaj svijet ne vjeruju Mi zastor nevidljiv stavimo.“2 Drugim riječima kazano: Dok čitaš Kur'an dovodiš se u posebno stanje.

 

Sevabe kojima nas Allah, dž.š., obasipa za učenje Kur'ana poklanjamo, s vremena na vrijeme, pred dušu nekog od umrlih. Nekada nas uvjeravaju da nema koristi od bilo kakvih djelā koja činimo za umrle. Postavlja se pitanje kako, u tom slučaju, objasniti preporuku Poslanikovu za bedeluk3 ili za nadoknadu posta za umrlog.4  Kad-kada čujemo ili pročitamo da niko ne treba da se brine o drugom – da je svako za sebe odgovoran.  Poznato nam je to iz Kur'ana a i hadisa ali nas je Poslanik učio da ne škrtarimo u dovama.5 Takvi nagovori su lahkomislene veoma brzo zbunili. Pojedinci su počeli (krivo) razumijevati da u kaburu nema nikakvih dešavanja, da dova i dobročinstvo ne može pomoći umrlom, da umrli ne treba ničiju i nikakvu pomoć i sl. Takvo (ne)razumijevanje je pokrenulo novu praksu.

Nasljednici zakopaju umrlog kao nekog ko im ništa ne znači i ko im ni po čemu nije bitan, kao nekog ko ih nije ničim zadužio, kao nekog koga nisu sreli u životu i koga treba, čim prije, zaboraviti.

Kad zakopaju svoga umrlog idu kući ravnodušno kao da su ga smjestili u hotel prve kategorije, kao da ga nisu zakopali u kabur i kao da mu neće pristupiti meleci su'aldžije prije nego žīvī napuste mezarje !?

 

Oni koji osporavaju praksu Bošnjaka da mole za svoje umrle i da raznim hajratima pred njihove duše pokušavaju popraviti njihovo stanje u kaburima, treba da uzmu u obzir nekoliko činjenica.

 

 

Muslim, preko Ebu Hurejre, bilježi da je rekao Resulullah, a.s.:

„Kada umre čovjek prekida se njegovo stjecanje osim u tri slučaja; ako je ostavio trajnu sadaku iza sebe, ako je ostavio izum koji drugima koristi ili ako je ostavio dobro dijete koje za njega dove upućuje.“    (Sahih)

 

 

Znamo svi da je fard obaviti dženazu umrlom muslimanu. Zar dženaza nije dova i molba živih za umrlog. Da to ne koristi umrlom Allah to ne bi ni učinio našom obavezom. Još ako se uzme u obzir da je poželjno, da dženazi, prisustvuje što više muslimana!?

Et-Tirmizi bilježi preko h. Aiše, r.a., da je Poslanik rekao:

„ Kome god od muslimana klanja dženazu grupa muslimana a njihov broj dostigne  stotinu pa se budu molili za njega – biće učinjeni njegovim zagovornikom.“ Jedan od prenosilaca Ali ibn Hudžr dodaje „ stotina ili više“. 6

 

Muslim, preko Abdullah Ibn Abbasa, bilježi da je rekao Poslanik, a.s.:7

„Kojem god umrlom muslimanu dženazu obavi četrdeset ljudi koji Allahu nikog i ništa ne pridružuju (ispravno vjeruju) Allah će ih učiniti zagovornikom za umrlog.“ 8El-Munziri i Ebu Davud bilježe, preko Malik ibn Hubejre, da je rekao Resulullah, a.s.:

إ„Kojem god umrlom muslimanu dženazu obave tri safa muslimana biće im primljene dove.“ Malik bi, kad bi predvodio dženazu, postavljao klanjače u tri safa spram preporuke u hadisu. 9

 

1 Kur'an, 46:15-16.

2 Kur'an, 15: 45.

3 Buhari, preko Ibn Abbasa, bilježi da se žena iz plemena Has'am obratila Poslaniku, a.s., na oprosnom hadžu: ‘O resulellah, Allah je svojim robovima učinio hadž obaveznim. Otac mi je ostario, nije u mogućnosti držati se sam na jahalici. Da li ću ga odužiti ako obavim hadž za njega ?’ ‘Hoćeš,’ odgovori joj Poslanik.

4 Muslim, preko Ibn Abbasa, bilježi da je neka žena došla Allahovom Poslaniku i pitala: „Majka mi je umrla a ostala je dužna mjesec dana posta.?“  ‘Da znaš da je ostala dužna kakav dug bi li ga odužila?’ ‘Naravno,’ odgovori ona. ‘Najpreče je odužiti dug prema Allahu,’ kaza joj Vjerovjesnik, a.s.

5  Muslim, preko Ebu Derda'a, bilježi da je rekao Resulullah, a.s.: „Koji god rob musliman zamoli (Allaha) za otsutnog brata melek zamoli za njega na isti način.“

 

 

6 Et-Tirmizi i Albani ga ocjenjuju kao Sahih.

7 Ovo je Ibn Abbas prenio kada je obavljao dženazu svome sinu.

8 Sahih.

9 Hadis ocjenjen kao Sahih ili hasen ili njima blizak.