Naseljavanje Vlaha i Arbanasa u Bosni: Stanje nakon osmanskog osvajanja

 

 U predosmansko vrijeme,  Vlasi  i Arbanasi svoja su zimišta imali u većem  dijelu Hercegovine i u Zemlji Pavlovića,  oko današnjeg Sarajeva. Većina ih  je pred Osmanlijama pobjegla u susjedne zemlje. Na poziv osmanskih namjesnika, skoro svi Vlasi i Arbanasii, koje su Osmanlije zvali zajedničkim imenom Vlasi,  vratili su se u Hercegovinu. Prilikom popisa  Bosanskog sandžaka iz 1468/1469. godine, bilo ih je ukupno 4.759 kuća (domaćinstava), a prilikom popisa Hercegovačkog sandžaka iz 1475-1477. godine 7.057. U odnosu na stanje iz 1468/1469. godine, broj vlaških kuća (domaćinstava) povećao se za 2.298 ili za 48,3 indeksna poena. Bez sumnje, ovako veliki porast broja kuća (domaćinstava), a to znači i ukupnog broja Vlaha, u tako relativno kratkom vremenskom razdoblju od oko jedne decenije, bez obzira na izuzetan genetski potencijal i visoku stopu nataliteta koja je bila svojstvena Vlasima, nije mogao biti rezultat isključivo prirodnog priraštaja, nego brojnog doseljavanja iz Crne Gore.

Od početka  XVI stoljeća u Hercegovinu su  počeli doseljavati crnogorski Vlasi i Arbanasi, radi tjeskobe i kuge, koje je trajalo sve do kraja osmanske vladavine.

Prvo se na udaru našlo Dabarsko Polje, napose za pripadnike plemena Riđani iz Grahova i sa planine Golije. Krajem XVI i početkom XVII stoljeća, Arbanasi iz brđanskog/alb. malisorskog plemena Kuči, doseljavali su se na područje nahije Nevesinje. U okolinu Mostara i u Hrasno (Općina Neum), doseljavali su se Arbanasi iz plemena Bjelopavlići, a poslije kuge 176o. godine, Vlasi iz plemena Cuce i Bjelice u istočnu Hercegovinu. Poslije teških borbi s Osmanlijama, u martu 1760. godine doselilo se na neobrađenu zemlju u selo Petroviće u Korjenićima (Zupcima) 7oo pripadnika vlaškog plemena Drobnjak.

SARADNJA VLAHA S OSMANLIJAMA

Osmanlijama su Vlasi i Arbanasi, osim kao proizvođači hrane za narod i vojsku, služili i kao majstori za održavanje vojnih objekata i puteva (čerahori), pomoćna vojna sila (derbendžije, sokolari, psetari) i kao vojna sila (martolosi i akindžije) za nova osvajanja ili za odbranu zaposjednutih teritorija novoosvajanih zemalja.

Evo šta o Vlasima u osmanskoj vojnoj službi kaže Bogumil Hrabak:

Turci su se dugo umeli služiti uslugama pokretnih Vlaha, te su oni pretstavljali pretežan deo turske vojske, čak i pri opsadi gradova, kao što je bilo Jajce 1501. godine.

 Sudjelovanje Vlaha i Arbanasa u osmanskim osvajanjima za njih je bila prilika da pljačkaju sve što im je pod ruku dolazilo.  O tome  Stjepan Pavičić kaže:

Vlasi su postupno u sebi stvarali duhovnu podlogu na kojoj su nastali želja za stalnim imetkom, stečenim na ma koji način. Otuda se kod njih javljaju posezanje u tuđe dobro, a na toj osnovi rađala se u njih i čežnja za plijenjenjem, otimanjem i porobljenjem (naglasci JM).

To je potvrdio  i  Milan Vasić i pojasnio da je pljačkanje ostvarivano ratom. O tome on kaže:

Rat je za njih bio jedno od sredstava za sticanje materijalnih dobara

Da bi ih što bolje iskoristitli, Osmanlije su ih premještali iz njihovih ishodišta u nova odredišta i tu ih teritorijalizirali. U tom pogledu postojala su unutrašnja pomjeranja u okviru same Hercegovine i vanjska u okviru ostalih sandžaka koji su se prostirali na teritorije bivšeg Bosanskog kraljevstva: Bosanski (1463), Zvornički (oko 1481) i Bihaćki (poslije 1592), zatim na tertitoriji bivšeg Bosanskog kraljevstva i hrtvatskih zemalja: Kliški (1537) i na teritoriji hrvatskih zemalja: Požeški (1538), Srijemski (poslije 1545), Pakrački ili Cernički (1557) i) Krčko-lički (poslije 1574).

 

Prvi dio