Ne pušu vjetrovi kud bi lađe htjele

Date:

Piše: Mustafa Bećirović

“Ne pušu vjetrovi kud bi lađe htjele” je arapska izreka koju sam čuo od jednog imama, penzionera, kad sam ga sreo kod Tržnice i upitao kako je.

Bilo je to uoči 27. Noći prošlog Ramazana. Običaj mi je da na Trgu Alije Izetbegovića, u parku ispred “Svjetlosti” hranim golubove mrvama od lepina. Duša mi kad se sjate i kljucaju iz ruke. Poslije toga sjednem na klupu i poturim lice da ga miluje zalazeće sunce, sve do pred iftar, kad je vakat kupovati friške, odnoso vrele lepine.

Dok tako sjedim prošlog Ramazana, uoči 27. Noći, vidim Damira Arnauta, nasuprot mene sjedi na klupi. Jede ramazansku lepinu i zaljeva koka kolom u crvenoj limenci. Iznad njega, razgranato žbunje pravi mu hlad, a on nekako izgleda unezvjeren, k'o da bježi od nekog i pogleda, čas na desnu, čas na lijevu stranu.

Htjedoh mu nazvati selam, al’ kontam, nema smisla, prepašću ga sa svojom zapuštenom bradom i kapom bjelicom. Može čovjek pomisliti da sam isilovac i početi bježati.

Mislio sam ga pitati je li slobodno da sjednem kraj njega i da razgovaramo, onako.

Sad mi je drago da nisam, jer da jesam, on bi otkrio da sam iz Istočne Bosne, da mi je Husein Đozo zemljak, da mi je predavao na Islamskom fakultetu, i ja bih tada bio upisan u njegov defter kao student fašiste.

Sreća moja pa ga ne upitah za njegovu stolicu.

Svega se toga sjećam danas, u džumanskom danu. A ne bih se sjetio da mi mobitel ne puca od silnih poruka o ogorčenosti na Damira Arnauta, na Našu/Vašu Stranku, na “esdeaovske” poslanike u Parlamentu koji su glasali za Rezoluciju o ukidanju fašističkih imena iz javnog prostora, a među njima i rahmetli Husein Đozo, rame uz rame sa Dražom Mihajlovićem.

Ono što najviše boli, ruku su digli i parlamentarci koji su završili Medresu i Fakultet Islamskih znanosti, čiji je glavni utemeljitelj bio prof. Husein Đozo, kojeg su mrtva i nedužna među fašiste ugurale ruke njegovih učenika. To je top tema svih grupa nezadovoljnika u Islamskoj zajednici za  stolom Bečke gradske kafane hotela Evropa. Poziva se na smjene, izražava gađenje na SDA, na Bakira, na Kavazovića.

Sve miriše na pokret imama i čeka se ko će prvi krenuti, s tim da niko ne računa na sebe. To bi bila moralna podrška.

Rekoh, bez mene ovog puta.

I što se tiče mene kao sabornika, svi znaju pjesmu rahmetli Safeta Isovića “Safeteee, dilbereeee, ovako više ne more”.

Ovog puta ćemo čekati akademsku zajednicu da digne glas za svog profesora jer nikad nismo imali više akademika i doktora, računajući i one koji su kupili diplomu. Oni se ne trebaju bojati ako im uzmu taj papir, niko im ne može oduzeti znanje.

Ali od toga ništa, koji bi se profesor uzbihuzurio radi gluposti, a u blagostanju sigurnih i visokih plata. Oni su neovisnici.

Hoću da vjerujem da ćemo unutar Islamske zajednice pronaći dovoljno snage i da će za to nadležne instance pokrenuti masovnu peticiju hiljada imama i muallima protiv Rezolucije, peticiju protiv “Informbiroa” pobjedničke koalicije koji su iskoristili ono nepisano pravilo da pobjednici pišu historiju.

Hoću da vjerujem da će Vijeće muftija donijeti fetvu, jer prof. Đozo je bio znanstvenik idžtihada i fetvi, da jednu od narednih hutbi proglasi “Hutbom šutnje”, u kojoj će samo šutnja govoriti.

To je najmanje što možemo očekivati od sebe i sačuvati čast, obraz i dostojanstvo.

Međutim, mi odavno plutamo kud nas valovi nose i ne suprotstavljamo se valovima koji razgrađuju naše lađe egzistecijalne, sigurne i budžetske.

Kada će vjetrovi puhati kud bi lađe željele?

Onda kada nas budu nosili Božiji vjetrovi (Zarijat), što oblake raznose – iznad naše sudbine.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o 

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related