O porodicama: (Ko) biva otac

Date:

Mnogo je ovakvih priča u našem, emocionalno nestabilnom okruženju. Zasnovana je na prepričavanjima koja traju najmanje četrdesetak godina. U jednoj velikoj porodici, sa sedmero djece, dominantnu ulogu odgajatelja imao je otac.
Odgajala je i majka – kako je znala i umjela – trudila se i omekšavala situaciju, ali su očev spartanski pristup, žandarska neodmjerenost i gard bili predominantni.

Muška djeca su prošla donekle dobro, ali se sav čemer čvrste ruke i nepopustljivosti odrazio na njih – četiri kćeri.
To je vjerovatno bio razlog njihovog brzog odvajanja iz porodičnog doma. Bijega. Nijedna od njih četiri nije se udala adile. Sve su se “ukrale.”

Mislile su da će se odlaskom iz očeva doma riješiti pritiska, stege i nerazumijevanja, pa su ne birajući puno i nemajući ni prave prilike ni vremena, završile tako kako jesu. Nisu to bili brakovi kakvi mogu usrećiti lijepe, mlade žene pune pozitivnih očekivanja, željne promjena, slobode i ostaloga što u očevu domu nisu imale. Udale su se jedna za drugom, onako kako su se rađale, da koja ne bi otišla prije one starije.

Gotovo po pravilu, otac je po nekoliko mjeseci bio ljut i tek nakon što bi nekoliko čuvenih iz momačkih porodica dođi na izmirenje ili se rodi unuče, nevoljko bi dopustio da se kćeri pojave sa novom porodicom u kojoj su svile gnijezdo. Neizgrađenog samopouzdanja i odvažnosti, već su na početku svojih bračnih priča imale teške zaplete.

Nisu njihovi muževi bili ljudi koji ih zaslužuju, pa su nespremne, slabašne, krhke i naviknute da sliježu ramenima i bespogovorno klimaju glavama, trpjele različite zulume.

Otac naravno ništa nije smio saznati, a majka je gutala čemer zalijevajući ga bolnim uzdasima i ponekom rečenicom savjeta nasamo, a koja se kretala u rasponu između trpnje i sabura do straha, brige i sramote.

Jedna od četiri kćeri bila je najbuntovnija, ako to uopće možemo reći za njih i vrijeme u koje su živjele.
Odskakala je svakako.

Rodivši kćer u gradskoj bolnici porodila je svoj čemer i muku koji su je pratili do kraja kratkoga života. Njen izabranik nije htio doći po dijete u bolnicu jer je želio i očekivao sina. Nije tražio da ne dolazi s djetetom kući, ali je poručio ili da dođe sama ili da je neko dovede. Pokazivao je nezadovoljstvo i revolt, nemirenje sa tim Božijim davanjem za koje je “kriva” ona, njegova osam godina mlađa i sto puta ljepša žena.

Čuo je otac za postupak zeta, pa dvojici svojih sinova naredio da odu po sestru u bolnicu i dovedu je kući.
Za dijete da ih nije briga kao što, evo, nije ni njega – i to da se zetu poruči.

Ona je njegova kći, pa što se udavala bez očeve dozvole, nije ni znala sem bitangu izabrati, pa sad nek cijenu grijeha svoga guta. A znao je on, (ko’što sve zna) da ovo ishajrit neće. S njim se niko poigravo’ nije, a ne kamoli nikojević iz pogana plemena. Zna mu on još prađeda, sortu pokvarenu.

Šta je naumio, to ostvario.
Po mladu kćer sinove poslao.

Ni da boluje, dao joj nije. Za boli njene neće da čuje. Obraz mu je uprljala, upoganila prezime. Nam uništila. Majka joj, kukavica sinja (kako je sebe za života zvala) liske kupusa na dojke stavljala da mlijeko prekine.
Fizičke joj boljke mogla malo ublažiti, al’se nije ni trudila rane duševne, srčane zacijeliti. Znala je majka da one nikad prestati neće, ko’što i nisu.

“Hej majka sam jatka kad svom dijetu pomoć ne mogu, heeej jatka, jatka, nikaka majka nijesam, nikaka.” Zar je otrgnuto čedo smjelo išta uradit’, iskočit’, pobunit se? Jok! Il’ trpit il’u hladnu Drinu.

Poslali je za mjesec u veliki grad, poso’ joj neki našli, a na ranu sol dodavo’ ko stizo’. Vlastiti otac, porodica, okolina… Napravili od nje ozlojađenu, sirotu ženu što ni pitat za svoje čedo nije mogla jer je sama kriva za sve.
Šutnjom se branila, pravila da ništa joj nije, da sve su rane zacijelile.

A nisu… Znalo je srce njeno, koje je nakon dvadeset godina provedenih u novom braku i sa troje rođene djece, prestalo da kuca a da nije nikad pustilo čemer da iziđe van.

Niko se nije odvažio da je pomogne, da je spasi, da kaže: ”Dosta!”
Zar je ona tako slaba, krhka, izranjavana mogla samoj sebi pomoći?

Ni intuitivno ni intelektualno nije bila toliko jaka. Sve da je na sebi počela raditi i samojačati se, šta bi od sebe, pa i jake.

Da se razumijemo do kraja:

Kada žena pokuša samoj sebi pomoći, konačno se okova osloboditi, prodisati punim plućima bez podrške, ne uspije uživati u plodovima svog mukotrpnog rada do kraja života kolko’god da ga je ostalo. I dalje živi sa istim osobama, njihovim sjenama, sjećanjima na njih već odavno zemljom prekrivenim i posljedicama koje su na nju ostavili. I dalje živi sa muškarcima (i ženama također: majkama, sestrama, prijateljicama…) koje na sebi nisu radili/le, pa ne mogu shvatiti ni podnijeti njenu borbu, niti je pohvaliti, niti se na nju ugledati, pa istim putem krenuti.

Šta sada?

U posljednje vrijeme mnogo radimo na jačanju žena, samoosnaživanju, edukaciji, doedukaciji, psihološkom potpomaganju.

U isto vrijeme, sve to nije propraćeno sistemskim radom sa onima koji su ženu doveli u stanje da joj treba pomoć, spas od same sebe i drugih. Tu su i dalje oni isti uski svjetonazori, tradicionalni okovi, zahrđali lanci koji mogu podnijeti samo korake po određenoj maršruti, par metara naprijed i mnogo više unazad, a tapkanja u mjestu najviše.

Svaki korak životnog sapatnika tumače odstupanjem, odmetništvom, nemajčinstvom, beščašćem, nevjerstvom, agresivnim feminizmom, sihrom, uzdignućem glave u koju su udarile ljepota, zvanje, znanje ili novac/plata.
Šta nam znači ako se osoba promijenila i ojačala, ako je takvu ne umiju pratiti oni što su je na dno stjerali?
Jer ne trebaju nam samo jake i samouvjerene žene.
Trebaju nam takvi i muškarci. Ne trebaju nam samo snažne i hrabre majke. Trebaju nam i očevi.
Jačamo ženu i njenu ulogu u porodici. U nekim od tih porodica su slabi muškarci koji ne mogu podnijeti ni nositi se sa ženinom snagom i pouzdanjem, navikli da im govore da su mačo muškarci samo ako šakom od sto znaju lupiti.
Ali ne!

“Najbolji muškarci su oni koji su najbolji prema svojim suprugama.”(Hadis)
Najbolji očevi su oni koji su najblaži prema svojim kćerima.

Istraživanja pokazuju da su figure očeva u porodicama dominantnije od majčinih, kad su u pitanju ženska djeca.
Potenciranje majčinstva je jedna vrsta amnestije za muškarce koji nisu željeli, umjeli ili imali hrabrosti odgajati svoju žensku djecu na pravi način.

Djevojčice, buduće supruge, tražeći životnog saputnika nesvjesno traže karakteristike svoga oca.
Ukoliko je otac bio nasilan, grub, nepopustljiv, autoritaran, djevojke pronalaze takve muževe u preko pedeset posto slučajeva.

Nježan, autoritativan, otac koji razumije, razgovara i upućuje slika je i prilika budućeg izabranika njegove kćeri/kćerki.
Biti otac ne znači samo fizički učestvovati u produženju vrste.
Biti otac ne podrazumijeva samo par bora na čelu, namrgođenost kao odgovor na sva pitanja bez objašnjenja i tumačenja.

Biti otac ne označava ljubav kao apstraktni pojam koji se podrazumijeva, ali se o njemu ne govori.
Biti otac se ne podrazumijeva.
Otac se biva.
Majku bira on, ko bira oca?

Još kao djevojčice slušamo priče kako bi trebale i morale biti nečije uzorite supruge i majke.
Poslušno klimamo glavama dok nam govore i “sliježe” nam se:
„Muškarci su ti koji biraju, pa je na njihovim plećima ta velika društvena odgovornost kreatora prilika: porodičnih, odgojnih, džematskih, poslovnih… Jer, on je izabrao ženu, on je izabrao majku. Ona mora samo ono ostalo da odradi. On je svoje odradio. Hvala mu. Svi mu horski zahvaljujemo ako ne pogriješi, a ako zgriješi u odabiru onda je ona takva bila, „donijela“svoj teški genetski materijal, buntovni, neposlušni. Maše se pred cijelim svijetom „poželjnim“i društveno “prihvatljivim” hadisima kako se majkom biva mnogo prije nego se dijete rodi, pravim očevim odabirom.

Tumačeći i najosnovnije stvari, jasne i precizne – potpuno konfuzno a krajnje samouvjereno i dominantno – pojedini smatraju da je jedino ispravno tumačenje ono njihovo, često površno, češće muško.

Dalje: žena bi se trebala više aktivirati, jer u prirodi joj je to. Ona je Havva, on je Adem.
„Džennet je pod majčinim nogama“, „Tri puta majka, pa tek onda otac“.
Zar je to lahko zaraditi? Velika je odgovornost, ali i nagrada.

Posjećivati predavanja i slušati teme razne, a tamo češće muškarci drže slovo: „Kako usrećiti svoga muža?“, (ne odbijati ga ni u čemu: da ne zahatori, da se ne namrgodi, taj ženin Džennet, Dunjaluk i Ahiret), „Ženski angažman van kuće i porodice“, (gdje raditi, s kim, šta, koliko?), „Kako odgajati djecu, biti im pravi uzor“, (navikavati na namaz, podučavati Kur’anu, lijepom ponašanju, normama). Može ona to. To joj je u prirodi, odabrana je, odabrao je on da sve može.
Ko bira oca, (ko)biva oca? Ko biva otac? Zar nije ljepše sve ovo zajedno raditi? Odgovornosti i obaveze se dijele, kao i nagrade.

Više možete pročitati u printanom i digitalnom izdanju Preporoda.

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related