O prijatelju i neprijatelju

Date:

  Piše: Rusmir Šadić

Dug je niz pitanja koja su bila predmet različitih sporenja unutar muslimanske zajednice u najširem smislu. I dok su jedni u tome vidjeli znak Božije milosti, drugi će iščitavati nesposobnost postizanja konsenzusa oko “vječno” prisutnih pitanja. Jedno od takvih pitanja svakako je i status Ibn ‘Arabijeva gnostičkog učenja i njegova mjesto u intelektualnoj i duhovnoj tradiciji islama.

Intelektualnu hrabrost da se ozbiljno uhvati u koštac s tim pitanjem pokazat će Ahmed Zildžić u nedavno objavljenoj studiji I prijatelj i neprijatelj: rano osmansko društvo i Ibn ‘Arabi. Autor se bavi pitanjem legitimiteta Ibn ‘Arabijeva mišljenja unutar muslimanske zajednice posredstvom rekonstrukcije njegove duhovne genealogije, procesa formalne edukacije, usaglašenosti karakterističnih elemenata njegova učenja sa važećim interpretacijama ortodoksnog islama, te njegovom upućenošću u klasične discipline islamskog učenja.

Drugi dio knjige se bavi pitanjem “pristunosti” Ibn Arabijeva učenja unutar rane osmanske učenosti, mogućeg utjecaja na kasniji intelektualni i duhovni razvoj osmanskog društva, kao i pravnih mišljenja osmanskih kadija koje donose važeći sud o valjanosti Šejhova nauka.

Na temelju prvorazrednih izvora, detaljne eksplikacije sadržaja Ibn ‘Arabijeve idžaze, koja nudi obilje autobiografskih podataka, kao i analize pojedinih elemenata djela Ruh al-qudus, autor će nedvojbeno naznačiti snažnu upućenost teozofa iz Mursije u tradiciju islamskog učenja, te vezanost za brojne autoritete pred kojima je prolazio proces formalne edukacije. Pa, iako će određeni elementi njegova nauka, a prije svega teorija o transcendentnom jedinstvu egzistencije i učenje o savršenom čovjeku, naići na kritiku određenih vjerskih krugova i literarista iz reda učenjaka, njegovo djelo je pronašlo vlastiti put unutar duhovne tradicije muslimana, te se konstituiralo kao supstancijalno važan element samog sufizma, koji bi bez njegova nauka čini se teško bio zamisliv.

Ibn ‘Arabijevo učenje je bilo prisutno na području Anadolije i prije samog osnivanja Osmanske dinastije.

Naime, autor nas upoznaje sa povremenim putovanjima i dužim zadržavanjima Ibn ‘Arabija na području Anadolije. Bilo je to vrijeme vladavine Seldžuka. Osim Konye, Šayh al-Akbar je obitavao i u Sivasu i Malatji, gdje je dovršio pisanje djela Tardžuman al-ašwaq. Ipak, ozbiljnijem širenju njegova učenja na području Anadolije doprinijet će njegov najpoznatiji učenik i interpretator njegove misli Sadr al-Din Qonyewi, a potom Abd al-Razzaq al-Qašani i Dawud al-Qaysari  koji će biti spona između seldžučkog i osmanskog perioda.

Ime Dawuda al-Qaysarija, kao autora čuvenog komentara Fususa, važno je i zbog činjenice da je riječ o učenjaku koji je elemente ekberijanske tradicije ugradio u okvire osmanskog intelektualnog života, budući da je imao priliku biti glavni predavač na prvoj osmanskoj obrazovnoj instituciji, medresi Orhaniji. Liniju nepopustljivog prenošenja i dosljednog čuvanja ekberijanske tradicije preuzet će Mulla Fenari koji će kao voditelj nove medrese u Bursi i prvi osmanski muftija uopće, snažno utemeljiti Ibn Arabijev nauk unutar intelektualnog i duhovnog miljea rane osmanske države. Analiza tih povijesnih okolnosti i lanca duhovne genealogije ekberijanske škole sufizma, predmet je drugog poglavlja predmetne studije.

Prisutnost i utjecaj Ibn Arabija nastavljeni su otkrivanjem djela Šajara koje su osmanski intelektualni krugovi vezivali za ime andaluzijskog učenjaka. Analiza povijesnih okolnosti, sadržaja čuvene Šajara i njena autorstva, kao i implikacija na društveno-politički kontekst bit će predmet interesa Ahmeda Zildžića u  trećem poglavlju. Naime, riječ je o tekstu koji je u vidu mističnog predskazanja već nagovijestio dolazak Osmanlija koji su bili “poslani” uspostaviti novo doba.

Osmanlije su prepoznati pod pojmom “čestiti robovi”, među kojima su pojedini odabrani da iste predvode ka “punini vremena”. Iskazom “kad sin uđe u šin”, što je pročitano kao sultan Selimovo osvajanje Šama, nagoviješteno je otkrivanje Ibn ‘Arabijeva groba. Time je postignut dvostruki efekat. Ne samo da je Šayh al-Akbar nagovijestio Selimovo osvajanje i zabilježio ono što je u mističnoj viziji otkriveno, nego predvodnik Osmanlija ima čast biti onim koji otkriva i ukazuje na duhovni autoritet Ibn ‘Arabija. Uspostavljanjem ove veze, kako primjećuje i sam autor, osmanska vlast je zadobila dodatni legitimitet dok je lik Ibn ‘Arabija još snažnije inkorporiran u temeljnu strukturu osmanskog duhovnog i društvenog ambijenta.

Posljednje poglavlje autor posvećuje ulasku ekberijanskog teozofskog učenja u osmanski pravni diskurs, primarno se referirajući na fetve različitih obnašatelja funkcije šejhul-islama. Tekst pokazuje odobravajući stav većine potpisnika fetvi, koji su ukazivali na semantičku višeslojevitost Ibn ‘Arabijeva teksta, nužnost poznavanja određenih metafizičkih kategorija i pojmova od strane čitatelja, te njegov nedvojbeno veliki povijesni značaj za intelektualnu i duhovnu tradiciju islama.

Rijetka osporavanja njegova nauka nisu mogla dovesti u pitanje snažnu ukorijenjenost tog njegova učenja unutar osmanskog društva, čije izdanke je moguće vidjeti u nesvakidašnjoj prisutnosti sufijske tradicije i svjetonazora među kasnijim generacijama Osmanlija, ali i među znanstvenicima modernog doba koji su vlastiti istraživački angažman usmjerili ka njegovu opusu.

Konačno, knjiga Prijatelj i neprijatelj: rano osmansko društvo i Ibn ‘Arabi, izvrsnog istraživača i obećavajućeg znanstvenika mlađe generacije Ahmeda Zildžića,  izniman je doprinos širem razviđanju povijesne uloge slavnog Andalužanina i važnosti njegova teozofskog mišljenja za ukupnu misleću tradiciju islama.

(Preporod.info)

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related