Od Srebrenice do Sirije: Pouke iz kojih nismo naučili

Prošlo je 21 godina od genocida u Srebrenici, mjestu koje se nalazi u istočnoj Bosni i to pred očima Ujedinjenih nacija. To je bila greška jednog međunarodnog sistema ogromnih razmjera, koji je dopustio ubijanje više od 8000 Bošnjaka muškaraca i djece, a na način koji se ne razlikuje od nacističkog Holokausta europskih Jevreja tokom II Svjetskog rata.

Slična ljudska tragedija se odvija u Siriji, gdje rat traje već šestu godinu a isti taj međunarodni sistem je dopustio da se to dogodi ponovo pred očima Ujedinjenih naroda, Europe, Amerike i ostatka svijeta. Ono šta povezuje Srebrenicu, taj najveći masakr u srcu Europe od II Svjetskog rata, i Siriju, najsmrtonosniji rat u novijoj povijesti, jeste kolektivni neuspjeh međunarodne zajednice da zaustavi rat, državni teror i ljudsku patnju.

Jula 1995., hiljade bošnjačkih porodica bilo je odvojeno od svojih muževa i djece od strane srpskih vojnih snaga pod komandom Ratka Mladića, poznatog kao „Bosanski kasapin“. Išli su u proglašene sigurne zone Ujedinjenih nacija, kako im je bilo rečeno, i Srebrenica uz Goražde i Žepu, bila je jedna od tri sigurne zone u istočnoj Bosni. Ujedinjene nacije i ostali dužnosnici prihvatili su srpsku priču da će se na temelju toga uspjeti postići mirovni sporazum. Ali Srbi su pokazali jasno da teže onome što je Radovan Kradžić otvoreno nazvao „etničkim čišćenjem“ bosanskih muslimana. Francuski general Philippe Morillon je dao sljedeće obećanje onima koji su se sklonuli u Srebrenicu: „Vi ste pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Nikada vas neću napustiti“. Ali u isto vrijeme, Karadžić je rekao okupljenim Srbima da će kada srpska vojska uđe u Srebrenicu biti krvi do koljena. I to je upravo ono što se dogodilo. Takozvani mirovni pregovori su nastavljeni bez nade za Bošnjake, a Srpski plan osmišljen i proveden od strane predsjednika Slobodana Miloševića, Karadžića i Mladića išao daljnjim koracima.

Dok su se srpski politički lideri rukovali sa dužnosnicima Ujedinjenih nacija, američkim i evropskim, u udobnim salama europskih prijestolnica, srpska vojska je bila sve bliže, sada više ne tako ni skrivenom planu uništenja bosanskih muslimana po cijeloj Istočnoj Bosni. U ostatku zemlje, hiljade ih je bilo pod paljbom srpskih topova i snajperske vatre na jednoj strani, a na drugoj poražavajućim embargom na uvoz oružja. Utvrđeno je sada da su iz obavještajne službe najmanje dvije od pet stalnih članova Vijeća sigurnost U.N. znali za srpski plan da pobiju redom svo stanovništvo u područjima zaštićenih zona. Nekoliko vojnih oficira upozorili su U.N. snage da se nazire opasnost veću Maju i Junu 1995.

Na njihova upozorenja niko nije obraćao pažnju. UNPROFOR, zatim snage misije U.N. u BiH, te holandski vojnici zaduženi za štite civilno stanovništvo u Srebrenici  gledali su kako srpska vojska šalje više od 8000 muškaraca i dječaka odvode u polja smrti. Rezultat toga je bila jedna od najmračnijih stranica u historiji moderne Europe – koje će pratiti Europu, cijelu Međunarodnu zajednicu i svijet u godinama koje slijede.

Jesmo li naučili iz lekcija srebreničkog genocida i rata u Bosni? Posmatrajući sukobe i masakre,odgovor teško da je pozitivan. Jesu li odgovorni za ove gnusne zločine protiv čovječnosti dovedeni pred lice pravde? I opet, odgovor je ponešto nepotpun. Milošević je umro u zatvoru 2006. godine, a za Karadžića koji je proglašen krivim kao i Mladića, koji su uhvaćeni nakon četrnaest godina provedenih u bjekstvu, čekaju se njihove presude. Možda je ovo pravda koju zaslužuju. Ali stvarna moralna i politička lekcija srebreničkog genocida, jeste da se takvi i slični grozote nikada ne ponove.

Ipak, slični zločini odvijaju se u Siriji, dvije decenije poslije. Režim Bašara el-Asada ubija na hiljade ljudi, kršeći međunarodne konvencije čineći ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Međunarodna tijela pretpostavljena da zaštite civile zauzima radije indiferentan pristup prema stradanju i potpunom uništenju sirijskog naroda, a u ime neke stvarne politike i strateške ravnoteže snaga. Od Ujedinjenih naroda do NATO-a, sva tijela međunarodnih institucija ponavljaju u ovom momentu greške iz Genocida u Bosni.

Dok traju beskrajni razgovori i inicijative za završetak sirijskog scenarija, ”stvarnost na terenu”, moto realpolitičke paradigme, je činjenica da je jedan narod poklan, a zemlja uništena.

Prošle godine, Muhamed Šaćirbej, bivši ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i Nedžib Gadbijan, specijalni predstavnik SAD-a i UN-a za sirijsku opoziciju, povukli su paralelu između rata u Bosni i Siriji, tvrdeći da bi „sirijska zona zabrane leta spasila živote i pomogla da se zaustave sukobi“. U nastavku su rekli da „je intervencija u Bosni spasila živote. To je zaustavilo ekstremizam. I to je ultimativno dovelo jednom kraju. Intervencija-u obliku „no-fly“ zone – može ponuditi slične mogućnosti u Siriji, da zaustavi ono čemu sada vode ubice sirijskih civila: Assadove barel (burad ispunjena eksplozivom koje ima razarajuće dejstvo i nije dozvoljeno međunarodnim pravom, op. prev.).“

Čitajući ovo, odmah pomislimo na tamnu stranu sigurnih zona u Istočnoj Bosni. Stoga, ne čineći ništa i ponavljajući ono što je dokazano isprazno i skup proces, nije još rješenje u Siriji. Više od osam hiljada života u Srebrenici i mnogih drugih u ostatku Bosne moglo je biti spašeno da su međunarodne institucije postupale drukčije u devedesetim. Slična tragedija se odvija u Siriji. Koliko će mnogo više ljudi umrijeti prije no što mirne savjesti kažemo da smo naučili lekciju ili dvije iz Srebrenice nakon dvije decenije?

Preveo i prilagodio: Hamza Muratspahić

Orginalan tekst

From Srebrenica to Syria: Lessons not learned