Orlovo gnijezdo | Preporod.info

Date:

Piše: Mustafa Bećirović

Sinoć sam obavio kupanje uoči petka kao i svi muslimani koji planiraju klanjati džuma – namaz. To je jedan u nizu propisa islamskog učenja o higijeni i čistoći koji traje više od 1400 godina.

Pošto kanim putovati u Banja Luku oko polovine januara, odlučio sam se ne kupati i ne prati oko mjesec dana jer sam posluš'o Dodika. Hoću da se čujem, to jest da se nasmradam i kad budem prolazio pored Laktaša, njemu će zamirisati, prepoznaće svoju vrstu parfema i sigurno će reć: Evo jednog našeg iz Sarajeva. Ja mislim da će on odmah tražiti muštuluk od Milanovića i Orbana i javiti im da je počela integracija muslimana.

Ali neću se ja lahko dati integrirati imajući na umu čega sam se sve odrek'o i traziću da me priznaju. Morao sam se odreći pranja usta, nosa, šaka, ruku do iza lakata, nogu, i to pet put dnevno, bez obzira na meteorološke uvjete. Onda sam se mor'o odreći pranja poslije male i velike nužde. Još sam se mor'o odreći mijenjanja veša svako jutro kad na srednjem dijelu veša ugledam žutu kap. I ne samo to, morao sam se odreći mijenjanja čarapa, nekad dva puta dnevno i izuvanja obuće kad ulazim u kuću. I još mnogo toga što mi voda predstavlja najveći trošak u održavanju higijene i čistoće tijela, odjeće i mjesta gdje se molim pet puta dnevno, a to je moj svagdašnji boravak.

Moj odlazak u Banja Luku, a poslije toga Zagreb i Budimpeštu, poremetio je jedan težak san koji je vjerovatno rezultat ovih strašnih odluka.

Sanjam kao da sam orao koji plovi po nebeskom zraku i njegovim prostranstvima. Iznad svih sam veličina i zapreka, i nekako u mom pogledu na zemlju sve je malo i beznačajno. Visoko sam se uzdigao i letio dok mi kapi kiše nisu počele natapati krila. Počeo sam propadati. Samo sam mislio na napušteno orlovsko gnijezdo i cvrkut nemoćnih orlića. Prepao sam se pada i smrti.

U tom se začuo zikr derviša, kao da su poturali svoja krhka ramena pod moja krila. Mogao sam vidjeti ribu u potoku, a nisam mogao vidjeti tekiju iz Kaćuna. Pomislio sam, ako ovo nisu derviši iz Kaćuna ili Živćića, možda su Havarijjuni Isa Pejgambera s Maslinske Gore. Ili neki hor meleka koji čini zikir Rabbu svom. Ništa od toga nisam jasno vidio, ali sam u nekoj nebeskoj dolini na desnoj strani planine Vlašić u bojama planine Tuur vidio golemog čovjeka sa francuskom kapom, ukrašenom bosanskim ljiljanima kako rukama dodiruje cijelu bosansku zemlju i njom uzima tejemmum. Čuo sam kako govori:  Nemoj da ti strah određuje budućnost. Nemoj da letiš bez abdesta. Pogledaj koliko orlova iz svih krajeva svijeta lete da spase orlovo gnijezdo. Orlovi bosanski nikad rano ne lete.

Pridružio sam se zikru derviša i najednom ugledah dva dječaka na zaleđenom jezeru kako se kližu i kako jedan od njih nesta ispod leda. Molio sam Boga da  me spusti da ga spasim. Mahao sam krilima iz sve snage ne bih li kandžama zgrabio dijete ispod leda. Ugledah da ono drugo dijete kamenom probija led i promrzlom rukom izvlači svog druga. U čudu sam se pitao kako je moguće, kako je znao šta treba uraditi u takvom strahu i panici. Onaj veliki, nebeski čovjek sa velikom francuskom kapom ukrašenom bosanskim ljiljanima se ukaza i reče:  Ovaj hrabri dječak znao je šta treba uraditi jer niko nije bio u blizini da mu kaže kako je nemoguće spasiti onog koji se utapa.

Kao da su me pogledi dječaka vratili u ljudski oblik. Orlova pera su se pretvorila u hiljadu strijela koja su iz mog tijela gađale lešinare i divlje krmke koji su bili crni, bijeli i šareni. Čekali su nas na obali i režali ljudskim glasom, a ona nebeska kapa ukrašena bosanskim ljiljanima najednom se pretvorila u hiljade istih, na glavama prelijepih mladića sa praćkom u ruci, onom kojom je Davud ubio Golijata. Svi su učili ajet: Koliko je malih skupina pobjedilo veće skupine…

(Preporod.info)

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related