Osmi mart i muslimanske floskule

Date:

Piše: Elvedin Subašić

Muslimani u naprednim zapadnim zemljama Dan žena, 8. mart, mogu ignorirati u skladu s općim pogledom društva na ovaj dan kao travestiju i kič onih koji ne razumiju poruke poput one da ženama ne treba dan, već suštinska ravnopravnost, te da je taj dan zapravo praznik seksizma i spolnog dualizma koji donosi više štete nego koristi.

Drugi muslimani, oni u bivšim komunističkim ili u zemljama koje su bile pod utjecajem komunizma poput Kirgistana, Afganistana, Azerbejdžana, BiH, Hrvatske itd. obilježavaju simbolično ovaj dan, a u nekim zemljama on je čak i zvanični praznik.

Status žena u ovim zemljama upravo potvrđuje stavove feministica i društva općenito u spomenutim zapadnim zemljama o Danu žena kao apsurdu.

Naime, u ovim zemljama žena je u procesu emancipacije koja se kreće od oslobađanja žene od statusa robinje do postizanja nediskriminacije prilikom prijave na posao. Kod muslimanskih društava gdje žene nisu robinje koje imaju pravo govoriti kada muškarac dozvoli ili imaju “pravo“ biti kažnjene, jer su dopustile da budu silovane, ideal žene je uveliko određen tradicionalnom antikulturom, poput ustajanja pred trudnicom, ne zbog njenog stanja, već što se možda muškarac nalazi u njenom stomaku ili čašćenja žene počasnom titulom dobre domaćice koja podrazumijeva puno radno vrijeme i nakon povratka s posla.

Doduše, ovi elementi se pronalaze i u zapadnim zemljama, ali se ne idealiziraju niti nameću kao kulturološki obrazac.  Pored ove dvije skupine muslimana, postoji i ona koja odbija ili zabranjuje proslavu Dana žena.

U ovoj skupini se identificiraju tri podskupine. Prva, ona manja, odbija proslavu Dana žena, jer je to nesuvislo samo po sebi, a razlikuju se jer je indolentna spram bilo kakvih vjerskih konotacija, kulturoloških obrazaca i emocionalne nadgradnje.

Druga podskupina, veća i sve aktuelnija u svijetu, Dan žena promatra iz ugla prava kojeg smatra i naziva islamskim. Dan žena je prema ovoj podskupini novotarija ili imitiranje nemuslimana u kontekstu hadisa Muhammeda a.s. da onaj koji oponaša neki narod i pripada njemu.  Poseban problem u diskursu ove podskupine je poopćavanje značenja pojmova koji fluktuiraju filozofijom spasenja, a koje vodi ka sakralizaciji realnosti, te se tako, naprimjer, sadržinski opseg pojma novotarija širi i na nevjerske dimenzije. Njegova široka upotreba ima asocijativnu snagu revitalizacije Poslaničke tradicije koja upozorava na opasnost od novotarija u vjeri, a ne u kulturi. Međutim, ovdje samo spomenimo da prema ovom stavu Dan žena nije izraz kulture, već svojevrsna novotarija kao remanencija tuđih religijskih ili antireligijskih formi. 

Treća podskupina muslimana, u okviru ove treće skupine, na tragu je filozofije koja je frankenštajnska simbioza stavova svih ovih skupina i podskupina, a čiji društveni obrazac ide u smjeru obogaćivanja već poprilično bogatog muslimanskog leksikona floskula, kao što su islamska država, islamski moral itd.

Riječ je o argumentaciji podskupine koja ne obilježava Dan žena zato što je islam dao dostojanstvo ženi kao nijedan drugi sistem i ona uživa u njemu od malih nogu: odnos prema ženi je više od isticanja nekog posebnog dana i ona je u islamu, a misle na sebe, na pijedestalu u svim preostalim danima u godini.

Na ovaj način, ova podskupina, umjesto svijesti o promociji jedne utopije, sebe smatra superiornijom od ostalih i nudi savršen pogled na status žene u svijetu. Floskule su to što jesu, jer ne obavezuju, te teško mogu biti predmet evaluacije, jer nakon fijaska implementacije te floskule u stvarnosti apologetika se uvijek bazira na objašnjenju da je fijasko posljedica pogrešne implementacije ponuđenog savršenog koncepta ili vanjskih negativnih utjecaja, kao što su nevjerničke snage, truhli Zapad itd.

Stoga, vjerujući u mogućnost savršenosti u stvarnosti, negirajući sopstvene nedostatke i odbijajući samokritiku, kod ove podskupine ovakav pristup je samo demonstracija još jedne floskule, kojima je muslimanski um opterećen stoljećima.

Na primjeru odnosa prema ženama ova podskupina muslimana vjeruje u jedan savršeni sklad muško-ženskog svijeta u kojem su žene sretne, dok se u isti mah može svjedočiti da u njihovim ali i domovima muslimana širom svijeta muslimanke nisu zadovoljne, ako već izbjegavamo kazati da su nesretne.

Pogled na žene u porodicama, zajednicama i društvima, u kojima ove podskupine vide ideal ženskog života i uspješnu manifestaciju njihove floskule, ostaje oslobođen kritičkog pitanja: da li znaju ili jesu li imale priliku za drukčije ili bolje?

Nedostaje li martovskog i svakog drugog cvijeća, doslovno i figurativno, u preostala 364 dana upravo u tom njihovom idealističkom svijetu u kojem je žena važna? 

Vjerovatno je potreban multidisciplinarni pristup analizi svijesti ove podskupine, ali svakako ne treba marginalizirati mogućnost da je posrijedi odsustvo emocionalne i socijalne inteligencije, lijenost i seksizam pod krinkom vjerskog puritanizma i kritičke demarkacije univerzalnih vrijednosti i konvencionalnih modela konzumerističkog društva.

Drugim riječima, moralističko poimanje odnosa prema ženi kod ove podskupine treba promatrati upravo s pozicije morala, krenuvši od pojma iskrenosti. S prethodnim skupinama je mnogo lakše razgovarati, koliko god to paradoksalno zvučalo, i na njihovom svjetonazoru raditi, dok kod ove zadnje to je sizifovski posao.

A, takvih je sve više.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related