Piše: Hasan Eminović
Uposvemašnom kulturološkom nesnalaženju, slučajevi silovanja u protekloj agresiji još uvijek su tabu tema o kojoj se, makar u javnom prostoru, nerado govori. Većina javnih ličnosti koje kreiraju društvene tokove, htjeli to prihvatiti ili ne, pokazuju sramnu nezainteresiranost za ovu temu, što žrtve dodatno frustrira i obeshrabruje.
Do nas je ovih dana došao rukopis svjedočenja jedne od djevojaka koja još uvijek nema snage javno govoriti o tome.
Iz njoj poznatih razloga željela je da ostane anonimna, da joj ne govorimo puno ime i prezime. Uostalom zar je bitno ime i prezime ako govorimo o žrtvi i zlostavljanju.
Svejedno je kako se žrtva zove. Bitno je znati ko je zločinac.
Njeno ime joj je odveć dostojanstveno da bi ga spominjala i vezala sa bestijalnošću bezumnika prepuštenih životinjskim porivima.
Bila je mlada, lijepa, sa nabujalim djevojačkim nadanjima o sreći, o svijanju svog porodičnog gnijezda, o svom voljenom, svojoj porodici.
Bila je u najboljim godinama, dvadeset i dvije, zagledana u svoje snove i zato je nećemo ostaviti bezimenom u našoj priči dat ćemo joj ime Plemkinja (Plemka) Kanacpoljska kako bismo mogli osjetiti njene nade, zanos, čuti njenu zasanjanost života i odrediti mjesto radnje i događaja.
U periodu od polovine juna do početka jula 1992, iz koncentracionog logora “Kotlovnica” u Nevesinju pet žena i djevojaka su prebačene u kamp Crvenih beretki na Boračakom jezeru kod Konjica.
Neke od njih su ubijene, a neke su preživjele i prešle, još u ljeto 1992. godine, na slobodnu teritoriju Armije R BiH. Jedna od djevojaka zarobljenih u ovom kampu je i Plemka Konacpoljska.
U pokušaju da se prebaci na slobodnu teritoriju, sa višečlanom porodicom, zarobljena je u vrletima planine Velež. U logoru Vojske RS-a na Zijemljima gledala je mučenje majke, oca, brata, nevjeste i više civila koje je od ranije poznavala. Posljednji put ih je vidjela, nemoćne i isprebijane kad su ih na kamionu sa žutom ceradom odveli na stratište.
Više u printanom i digitalnom izdanju Preporoda.
(Preporod)
