Politike (ne)prijateljstva | Preporod.info

Date:

Piše: Rusmir Šadić

Posljednje izjave mađarskog premijera Viktora Orbana u vezi s pitanjem “kako integrirati dva miliona muslimana u EU” ne predstavljaju naročitu novinu u njegovim nastupima i stavovima kada je riječ o muslimanima. Imajući u vidu njegove ranije iskaze u vezi s pitanjem muslimana, što je naročito došlo do izražaja u kontekstu migrantske krize, možemo vidjeti da Orban samo “po potrebi” dozira i iznosi poznate ksenofobične i fašističke stavove.

Ono što više “zabrinjava” jeste tišina koja ostaje iza takvih stavova. Naime, zvaničnici Evropske unije nisu pokazali naročitu spremnost da se kritički referiraju na Orbanove stavove i pokažu da Evropa – što god to bilo – ne misli onako kako Orban misli. To nas vodi drugom pitanju: da li Orban zapravo samo govori ono što mnogi drugi u Evropskoj uniji misle? Islamofobija, ksenofobija, rasizam i neofašizam sve su češće odlike politika koje u različitim dijelovima Evrope djeluju i pokušavaju ojačati svoju poziciju.

Međutim, u kojoj mjeri ovakvi stavovi – ukoliko prođu bez jasne osude – mogu generirati ozbiljne posljedice u širem kontekstu, pokazala nam je Hannah Arendt u svojoj knjizi Izvori totalitarizma na primjeru jevrejskog pitanja. Antisemitizam se nije dogodio preko noći, niti je puki proizvod politike tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Fašistička ideologija nacionalsocijalizma i holokaust nad Jevrejima predstavlja kulminaciju politike antisemitizma, koja je imala svoju višedecenijsku povijest i sasvim jasno trasiranu genealogiju. Prve ozbiljnije izdanke takve politike Hannah Arendt pronalazi još u devetnaestom stoljeću. Imajući to u vidu, ksenofobičnu retoriku Viktora Orbana ne bi trebalo zanemariti, tim više što je riječ o predsjedniku vlade jedne od članica Evropske unije.

Nadalje, treba podsjetiti kako je Evropa svoje samorazumijevanje – kako to pokazuje Gil Anijar – temeljila na svom odnosu spram onog što je označeno kao teološko-politički neprijatelj čije je tijelo konstituirao dvojac Jevrej-Arapin. Ipak, u današnjem kontekstu, obje titule su “dodijeljene” muslimanima, koji su viđeni i kao teološki, ali i kao politički neprijatelj. Primjer takve politike možemo vidjeti i u nastupima francuske opozicione političarke Marine Le Pen, koja u središte svog političkog programa situira antimuslimanski narativ, temeljem čega je na izborima za predsjednika Francuske 2017. godine osvojila 33,9 % glasova.

Sve navedeno govori u prilog činjenici da je Evropa, unatoč svom sekularizmu, i dalje kršćanska, odnosno da se njena postsekularnost pojavljuje s vrlo specifičnim oblicima religijskog, te da su religija i politika “suštinsko obilježje singularnosti Evrope”, pri čemu je jedan član fundamentalno uvjetovan drugim i obrnuto.

Ukoliko briselski branioci liberalne demokratije uistinu vjeruju u pluralnost Evrope a to znači u njenom političkom, kulturnom, religijskom, jezičkom i svakom drugom smislu, te žele dosljedno braniti principe tolerancije, različitosti i jednakopravnosti kao stvarne vrijednosti evropskog društva, onda će se morati odlučnije i mnogo jasnije odrediti spram stavova koje izriče Viktor Orban, bilo samo u svoje ili i u ime drugih.

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related