Prof. dr. Sead Turčalo: Europa i SAD nisu adekvatno odgovorili na rastući maligni utjecaj Rusije u Bosni i Hercegovini

Date:

Razgovarao: Mirnes Kovač 

PREPOROD:  Poštovani profesore Turčalo, odnedavno ste na čelu Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Uz čestitke na imenovanju za dekana ove institucije, otpočet ćemo ovaj intervju pitanjem o obrazovanju. Kakvo je općenito stanje u našem visokom obrazovanju? Sve je više fakulteta, pogotovo privatnih, konsekventno sve je više diploma. Da li kvalitet obrazovanja uistinu prati kvantitet diploma?

TURČALO: Hvala Vam na čestitci. Teško je dati jednoznačan odgovor na pitanje u kakvom je stanju naše visoko obrazovanje. Ukoliko bismo to stanje mjerili na osnovu različitih rangiranja univerziteta u svijetu, i ukupne citiranosti bosanskohercegovačke znanstvene zajednice u međunarodnim okvirima, onda to stanje ne bismo mogli ocijeniti kao povoljno. To nam pokazuje da kvantitet, kojeg pominjete, nije porodio kvalitet. Za to ima više uzroka, od kojih su dva, po mom mišljenju, ključna. Prvi je odsustvo jedinstvenih standarda u regulaciji polja visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, te neartikuliranosti zakonskog okvira, koja je u nekim dijelovima države omogućila da se otvaraju privatne visokoškolske ustanove, a da pojedini kantoni pritom nisu uopće imali zakone o visokom obrazovanju, koji bi barem određivali neki minimum „pravila igre“. U tim sivim zakonskim zonama dobili smo skoro nepregledan broj različitih visokoškolskih institucija, koje nisu podlijegale bilo kakvoj kontroli. Drugi je nedostatak snažnog mehanizma akreditacije koji je nužan da bi se uspostavio, a kasnije i zaštitio kvalitet i integritet visokog obrazovanja. Državna agencija za razvoj visokog obrazovanja se opstruira u njezinom djelovanju, a sam proces institucionalne akreditacije visokoškolskih ustanova je praktično pretvoren u puku formalnost.

Stoga nam je potrebna neka vrsta „pročišćavanja“ prostora visokog obrazovanja, koja bi se mogla desiti pod utjecajem realnog sektora. Namjerno govorim realnog sektora, a ne tržišta rada, budući da je u Bosni i Hercegovini najveći poslodavac i dalje država, odnosno javne institucije, gdje ne postoje dovoljno razvijeni mehanizmi ocjene kvaliteta i aplikativnosti znanja kojeg kandidati sa sobom donose, niti želja da se takvi mehanizmi razviju. S druge strane, realni sektor sve više fokus stavlja upravo na te kriterije, te sve češće u praksi imamo da pri odabiru kadrova na crne liste stavljaju visokoškolske institucije, koje su iznikle i razvile se unutar sive zakonske zone koju smo pominjali.

 PREPOROD: Već duže vremena se govori o sve većem prodoru Kine i Rusije na Balkan. Od 2014. godine taj geopolitički momentum sve je prisutniji. Kakav i koliki utjecaj ima Rusija i može li on biti destabilizirajući, a šta je sa Kinom?

TURČALO: Mi smo tek nakon 2014. godine počeli ozbiljnije da posvećujemo pažnju i primjećujemo ruski utjecaj na Balkanu i u Bosni i Hercegovini, jer je Rusija postala asertivnija u međunarodnoj politici i pokazala spremnost da mijenja međunarodno priznate granice država svog bližeg susjedstva, anektirajući Krim. Ono što se zanemarivalo i izbjegavalo da konfrontira, iako je bilo očigledno jeste da je Rusija od 2009.godine počela iskorištavati gubitak fokusa i podijeljenost zapadne divizije međunarodne zajednice kada je u pitanju djelovanje u BiH. Uspjela je u namjeri da Ured visokog predstavnika pretvori u jednu praznu ljušturu i skoro obesmisli njegovu daljnju egzistenciju, a samo Vijeće za implementaciju mira praktično paralizira. Suštinski od 2009. do 2014. godine Rusija je uz podršku proruskih političkih i intelektualnih elita u Srbiji i RS-u kreirala ambijent, koji je potpuno blokirao euroatlantske integracije BiH, te normalizirao diskurs kojim se na svakodnevnoj osnovi propituje sama egzistencija Bosne i Hercegovine. Od 2014. godine smo ušli u fazu konsolidacije takvog ambijenta i nastojanja Rusije da proširi svoj utjecaj i na druge političke aktere poput HDZ-a, te se nametne kao pokrovitelj implementacije ideje decentralizacije i federalizacije kroz stvaranje novih etnoteritorijalnih jedinica u Bosni i Hercegovini. Ne mogu reći da je ovaj rastući maligni utjecaj Rusije u Bosni i Hercegovini dosad katalizirao ozbiljan strateški odgovor zemalja euroatlantskog kruga. Odsustvo takvog odgovora, uz slabljenje eurointegracijske perspektive za regiju, dugoročno može uvesti regiju u novi konflikt. Kineski način proizvodnje utjecaja u regiji je drugačiji. Radi se o jednoj vrsti puzajućeg utjecaja kroz infrastrukturne projekte, koji su podržani kreditima kineskih državnih banaka, za koje opet države Zapadnog Balkana daju garancije. U slučaju nemogućnosti da se redovno servisira taj dug Kina preuzima infrastrukturu koju je izgradila. Dugoročno bi ovakav pristup mogao učiniti Kinu najznačajnijim igračem u regiji.

 Islamofobija na Zapadu i demonizacija Bošnjaka

PREPOROD: Kada govorimo o utjecajima izvana, nezaobilazno je pitanje miješanja i utjecaja koje u Bosni i Hercegovini imaju susjedne države Hrvatska i Srbija?

TURČALO: Ovdje bih se fokusirao na ovaj recentni period kojeg karakterizira rapidan rast antibosanske i islamofobične retorike u obje države, pri čemu se koristi kombinacija političkog i medijskog aktivizma. Hrvatska snažno upotrebljava svoju poziciju članice EU kako bi unutar europskih institucija nametnula viđenje Bošnjaka kao nasilnih ekstremista, a same države Bosne i Hercegovine kao sigurnog utočišta za takve pojedince i grupe. U tome joj snažno asistiraju politički i intelektualni partneri iz Srbije, uz akademsko i medijsko pokriće Ruske Federacije. To smo mogli vidjeti i ovih dana kroz koordinirano političko-akademsko-medijsko lansiranje priče o Bosni i Hercegovini kao plodnom tlu uspostave novog kalifata, koje je došlo iz zvaničnih akademskih institucija Rusije, a podržano je medijski u srbijanskim tabloidima. Cjelokupna priča o radikalizaciji, nasilnom ekstremizmu i ISIL-u nastoji se povezati isključivo s Bošnjacima, iako tradicija i historija pokazuje da Bošnjaci niti u jednom periodu svoje povijesne egzistencije nisu pribjegavali radikalizmu i terorizmu kao instrumentima političke ili bilo koje druge borbe. U tom smislu nastoji se iskoristiti i rastuća islamofobija na Zapadu kako bi se demonizirali Bošnjaci, a njihova prethodna borba protiv agresivnih politika prema Bosni i Hercegovini tumačila kroz prizmu aktuelnih događaja u međunarodnoj politici – terorizam, ISIL-ovom ideologijom inspiriran radikalizam i sl. – te u tom kontekstu interpretirala prošlost. Time se agresija na Bosnu i Hercegovinu i recentna secesionistička retorika u entitetu Republika Srpska u retrospektivi pravda kao borba protiv islamističkog radikalizma. Ono što se zanemaruje jeste da ovakva retorika, koja je vrlo česta kod vladajućih struktura u entitetu Republika Srpska, pozicionih i opozicionih desničarskih snaga u Srbiji i Hrvatskoj, predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik za cjelokupnu zapadnu političku hemisferu, budući da su upravo bijeli supremacisti u svojim terorističkim napadima u prethodnim mjesecima i godinama inspiraciju nalazili u onima koji su osmišljavali i bili arhitekte Genocida i udruženih zločinačkih poduhvata na teritoriji Bosne i Hercegovine u prvoj polovini 90-tih godina prošlog stoljeća. Očigledno je da je ideološka matrica koja je podsticala takva zlodjela i dalje čvrsto institucionalizirana u susjedstvu, što pokazuje i sponzoriranje knjiga koje negiraju pred međunarodnim sudovima presuđene ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

PREPOROD: Već više od godinu dana naša zemlja je suočena sa migrantskim valom, odnosno tom „Balkanskom rutom“ koja je sada krenula i preko naše zemlje. Iako su postojala upozorenja izgleda da smo i kao država i kao društvo ovu pojavu dočekali nespremno? Koliko je ovo opasno posebno u kontekstu politika nekih zemalja EU? Koliko je ustvari moguće da se od BiH stvori neka migrantska karantina?

TURČALO: U uvjetima kada imate svakodnevan i nekontroliran ulazak više stotina ljudi nepoznatog identiteta i stvarnih namjera na teritorij države, onda to svakako predstavlja ozbiljan sigurnosni, društveni i humanitarni izazov. S izazovom sa kojim se mi susrećemo posljednje dvije godine su se druge države – znatno funkcionalnije i bogatije – susrele još 2015. godine i pokušale su ga, ali ne uvijek i uspješno, riješiti. Migrantske rute tada su zaobišle BiH, ali su domaće sigurnosne agencije koje su pratile razvoj prilika još tada, kako ste primijetili u Vašem pitanju, upozorile bosanskohercegovačke vlasti da bi se, ukoliko budu zatvoreni kanali za prolazak migranata kroz druge zemlje, upravo u BiH mogle otvoriti alternativne ilegalne krijumčarske rute. Očigledno je da ta pravovremena upozorenja nisu bila ozbiljno shvaćena i da je BiH dočekala migrantsku krizu nedovoljno pripremljena, iako se broj zatečenih ilegalnih migranata u zemlji svake godine povećavao. Kriza koja je nastupila u proljeće prošle godine nastala je i kao rezultat antimigracijskih politika drugih zemalja, i što je za BiH posebno važno, država u susjedstvu. Smatram da su istočni susjedi, koji su izloženi masovnom izbjegličkom udaru još od 2015. godine nastojali ubrzati transfer nelegalnih i očigledno neželjenih migranata preko svog teritorija prema Zapadu, podstičući i često olakšavajući njihov prelazak u BiH. Istovremeno, Hrvatska je vrlo rigorozno nastojala zatvoriti i onemogućiti prelazak tih istih migranata preko svog teritorija, dalje za Sloveniju, Italiju i Austriju. Zbog toga se najveći broj nezakonitih migranata zadržao stiješnjen unutar BiH. Njihov produženi ostanak dodatno je pojačao izloženost zemlje svim rizicima koji se inače pojavljuju kao posljedica migrantskih kretanja. Međutim, zbog administrativno-teritorijalnog uređenja BiH i političke odluke entiteta RS migrantskom krizom nije izravno i ravnomjerno ugrožena cijela zemlja, nego samo dva kantona u Federaciji BiH – Sarajevski, u koji većina migranata prvo dolazi ili ih se organizirano dovozi ako ih se pronađe na teritoriji entiteta RS, te Unsko-sanski kanton, u kojem ih najveći broj na kraju završi, čekajući da iskušaju sreću i da nekom od krijumčarskih ruta ili u nekim slučajevima samostalno pokušaju prijeći u Hrvatsku.

 Stigmatiziranje migranata 

PREPOROD: U kontekstu ove priče neizbježno je da se dotaknemo i njenog sigurnosnog aspekta, posebice činjenice da imamo konfuziju izbjeglice-migranti, da u tim skupinama postoji mogućnost da ima ljudi koji su se borili u terorističkim organizacijama na Bliskom Istoku? Kako se zaštititi, a istovremeno ostati u granicama humanosti?

TURČALO: Rizik korištenja rute od radikaliziranih pojedinaca i osoba s ratnom prošlošću vezanom za ratišta na Bliskom Istoku postoji. Ali je zaista teško pouzdano reći koliko je osoba takvog profila prošlo kroz Bosnu i Hercegovine u okviru migrantskog vala. Svakako da rizik neopaženog prolaska takvih lica povećava i nepostojanje regionalnog sistema ranog upozoravanja od mogućeg nezakonitog prelaska granice takvih osoba. Isto tako veoma je teško utvrditi identitet migranata koji dolaze, jer uglavnom nemaju ili skrivaju lična dokumenta. Naravno, tu je uvijek i ta vrsta zahtjeva, koju spominjete u pitanju, a to je da sigurnosne provjere i aktivnosti usmjerene ka suzbijanju sigurnosnih rizika ne bi smjele ugroziti pružanje neophodne pomoći migrantima. Ako cjelokupnu migrantsku krizu svedemo na sigurnosno pitanje, onda nas to nužno vodi stigmatiziranju cijele jedne populacije, bez uzimanja u obzir stvarnih razloga njihovih odluka da napuste svoje domove. Smatram da rizik od infiltriranja radikaliziranih pojedinaca u migrantske valove ne treba zanemariti, ali isto tako to „drvo“ ne treba da nam zakloni „šumu“, tj., vidljiv rast mreža organiziranog krijumčarenja ljudi. Znatan broj ljudi iz kriminogenih struktura u regiji se već vidljivo preorijentirao na krijumčarenje migranata. Većina takvih osoba ranije se bavila nedozvoljenom trgovinom oružjem, narkoticima, ljudima, prostitucijom, stavljanjem ljudi u robovski odnos ili položaj, itd. Pojavom migranata preorijentirali su se na lakši i unosniji posao. U poređenju s krijumčarenjem droge, rizik od neuspjeha kod krijumčarenja migranta je neznatan. “Pad” pošiljke droge je skup. “Pad” migranta ne proizvodi nikakvu štetu po krijumčare, jer se “pali” migranti vraćaju natrag preko granice i ponovno ulaze u mrežu, a dolaze i novi. Neke procjene, na temelju podataka o troškovima puta i ukupnog broja registriranih nezakonitih migranata u Bosni i Hercegovini, govore da je priliv novca u kriminalne strukture koje su ih krijumčarili iznosio više od 40 milona EUR/USD samo za tranzit kroz BiH.

PREPOROD: Uz migrante, sada je aktuealn povratak naših državljana i državljanki koji su otišli ili su odvedeni, te su se priključili ISIL-u ili nekim drugim terorističkim organizacijama. Poseban su problem žene i djeca. Šta je tu BiH dužna uraditi i koliko je naše društvo spremno da se suoči s ovim izazovom?

TURČALO: Teško mi je ocijeniti spremnost društva da se suoči s tim izazovima. Jasno nam je da će punoljetni muškarci povratnici biti procesuirani i osuđeni. Isto tako smo svjesni da je u zatvorima ključni izazov nedostatak odgovarajućih programa namijenjenih za takve osobe, ali i to da nema postpenalnog tretmana. Pored toga imamo, kao što već kažete, najavljene povratke žena i djece, koji su specifična skupina u pogledu i prihvata i rada na preradi trauma s kojima su se suočili, posebno djeca, koja to nisu radila svojom voljom. Nisam siguran da imamo programe i kapacitete za rad s tom populacijom. Svaka od tih osoba pojedinačno zahtijeva potpuno individualiziran tretman, a za svakog profesionalca u toj oblasti to jeste izazov, jer u svojoj karijeri nije mogao biti u prilici da radi sa takvim osobama.

 Nepodnošljiv teret vojne neutralnosti

PREPOROD: U zadnje vrijeme se od strane političkih krugova iz RS sve intenzivnije osporava NATO put Bosne i Hercegovine – zagovara se demilitarizacija BiH, dok se istovremeno formiraju rezervni sastavi, a policijske strukture se naoružavaju sve intenzivnije i po tehnologiji naoružanja i po formatu – da ne govorimo o naoružavanju susjedne Srbije i Hrvatske?

TURČALO: Jedna od mantri, koja se povremeno na tragu deklarativne vojne neutralnosti Srbije i hipokrizijskog pacifizma, nastoji promovirati u entitetu Republika Srpska i djelomično u Srbiji, jeste ideja o vojnoj neutralnosti, tj. da Bosna i Hercegovina ostane izvan vojnih saveza ili se demilitarizira. Ako pođemo od demilitarizacije možemo reći da se radi o potpuno neodrživom stavu budući da je ponašanje države amalgam faktora iz prošlosti, sadašnjosti i anticipirane budućnosti. Faktori koji se odnose na prošlost Bosne i Hercegovine pokazuju njezinu stalnu izloženost pritiscima dva velikodržavna geopolitička projekta. Faktori sadašnjosti ukazuju na odsustvo spremnosti regionalnih aktera da objektiviziraju svoju ulogu u prošlosti i odnos prema Bosni i Hercegovini. U takvom kontekstu teško je pronaći racionalnu argumentaciju koja omogućuje da Bosna i Hercegovina anticipira svoju budućnost u formi demilitariziranog prostora. Štaviše prisutno naoružavanje i zveckanje pričama o naoružavanju u susjedstvu, ukazuje na potrebu reafirmiranja regionalnog sporazuma o naoružanju potpisanog u Bazelu 2014. godine, te relevantnih aneksa Daytonskog mirovnog sporazuma koji tretiraju ovo pitanje. S druge strane, vojna neutralnost – ne samo zbog ovoga o čemu sam govorio u kontekstu priče o demilitarizaciji – predstavlja nepraktičnu i dugoročno neodrživu politiku nacionalne sigurnosti, jer zahtijeva znatno više investicija u odbranu radi odvraćanja potencijalnih neprijatelja što je za Bosnu i Hercegovinu u ekonomskom smislu nepodnošljiv teret, te ne predstavlja alternativu članstvu u NATO-u. Dovoljno je pogledati koliko vojno neutralne države investiraju u svoje odbrambene sposobnosti da bismo shvatili u kolikoj je to mjeri neodrživo za ekonomski slabašne države poput Bosne i Hercegovine.

PREPOROD: EU je čini se u sve izraženijoj krizi vlastite dugoročne vizije posebno nakon Brexita, a to se najbolje vidjelo u nedavnim potezima francuskog predsjednika Macrona oko stopiranja Sj. Makedonije i Albanije. Kako će ovo utjecati na naš region generalno, a posebno na put BiH ka EU?

TURČALO: Mislim da je Francusko NE otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, čemu su se pridružile Nizozemska i Danska, bio trenutak istine i trenutak otrježnjenja. Već od 2007. godine se vuče ta vrsta argumentacije da bi članstvo „krhkih“ država moglo negativno utjecati na unutrašnju stabilnost Unije, dovesti do paralize institucija i sl. Problem je što se protivnici proširenja, ne suprotstavljaju samo završnom činu, tj., punopravnom članstvu država Zapadnog Balkana, nego su protiv i samog procesa pregovaranja.

PREPOROD: Kakve to posljedice može proizvesti na simboličkoj i praktičnoj ravni?

TURČALO: Mi smo u Bosni i Hercegovini, pa i regiji dugi niz godina imali situaciju da su metafora i simbolizam Europe imali u određenoj mjeri efekat, barem unutar građanstva, te da ih je bilo moguće koristiti da se stvori neka vrsta pritiska odozdo na političku elitu. Ali u posljednjih nekoliko godina, a nakon francuskog NE, to će se posebno ubrzati i opadaće snaga koju je isijavao taj simbolizam EU. Gubi se taj simbolički efekt EU u regiji. Na praktičnom nivou, regionalne političke elite su shvatile da bi posljedice implementacije zahtjeva EU po njih same mogle biti previsoke u odsustvu kredibilne perspektive proširenja na regiju u nekoj doglednoj budućnosti. Ovo je posebno zorno na primjeru Sjeverne Makedonije, gdje je Francuska pokazala da nije spremna da nagradi hrabrost vlade premijera Zaeva da realizira tako riskantan poduhvat kakav je promjena imena države. Budući da su ovim potezom zemlje koje se nalaze u daleko povoljnijoj poziciji u pogledu eurounijskih integracija smještene na periferiju, onda za Bosnu i Hercegovinu možemo reći, imajući u vidu mišljenje Europske komisije o našoj aplikaciji za članstvo, da je zajedno sa Kosovom na periferiji periferije. Ovo dodatno može katalizirati negativne vanjske, ali i unutrašnje utjecaje koje smo maloprije diskutirali, te je očekivati da bi u regiji moglo doći i do porasta euroskepticizma. Ipak, mislim da i u odnosu na EU i prema NATO-u, ne postoji neka alternativa vrijedna pažnje.

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related