Ručni rad bivše glavne tužiteljice Gordane Tadić – Saradnja sa negatorom genocida Miloradom Kojićem

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine dostavilo je na potvrđivanje optužnicu protiv deset osoba kojima se na teret stavlja navodna krivična djela ratnog zločina počinjena 3. maja 1992.godine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu, sud u Londonu, Beču, ali i Tužilaštvo BiH su odbijali i donosili naredbe o neprovođenju istrage u ovom slučaju, odnosno izručenjima na kojima je insistirala Srbija, jer, kako je utvrđeno, u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992. godine nije izvršen nikakav ratni zločin.

Međutim, ovom prilikom ipak ćemo se osvrnuti na to kako su pojedinici iz Tužilaštva spakovali ovu optužnicu na brzinu, kao što je bio slučaj i u nekim drugim predmetima, a samo sa jednim ciljem – da izdejstvuje potvrđenje optužnice na osnovu volumena dokaza i izvede nedužne ljude pred sud.

Ručni rad Gordane Tadić ostat će upisan u disciplinskim odlukama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) Bosne i Herecgovine, ali i u arhivi američkog State Departmenta, jer su je prije nekoliko sedmica Sjedinjene Američke Države sankcionisale radi njenog sveukupnog štetnog djelovanja na pravosuđe Bosne i Hercegovine.

U konkretnom predmetu “Dobrovoljačka” Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je uz optužni akt dostavilo, prema njihovom saopštenju za javnost, više od 500 stotina raznih materijalnih dokaza i predložilo saslušanje više od 277 svjedoka.

Sudija koji treba da potvrdi da li je optužnica osnovana ili da je odbije kao neosnovanu mora pročitati sve te materijalne dokaze i sve iskaze svjedoka. Rok koji ima je najviše 15 dana, u skladu sa Zakonu o krivičnom postupku. Suštinski, nije moguće ispitati sve te dokaze u tako kratkom vremenu, pa tako pritisnuti od strane Tužilaštva često donose odluke da potvrde optužnicu, pa da Sudskom vijeću ostave da na glavnom pretresu utvrđuju valjanost optužnice, što je grubo kršenje prava osumjičenih odnosno optuženih.

Od 500 “materijalnih dokaza” bilo bi od javnog interesa da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine obrazloži javnosti koliko je od toga broja dokaza koji su prethodno već odbijeni od strane međunarodnog i domaćeg pravosuđa. Koliko su tih dokaza pribavili istražitelji SIPA-e i Tužilaštva BiH, a koliko je dostavljeno iz Srbije?

Od 277 svjedoka, bilo bi također od općeg javnog interesa, da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine kaže koliko ima neposrednih svjedoka “po viđenju”, a koliko ima posrednih svjedoka “po čuvenju”. Koliko je od toga broja svjedoka iskaz dalo SIPA-i i Tužilaštvu BIH, a koliko su uzeli pripadnici policije Srbije i RS. Posebno, koliko od tih svjedoka može da dođe na glavni pretres i da nesporedno svjedoči, a koliko je postupajući tužitelj predložio od tih iskaza da bude posredno provedeno, jer su svjedoci, ili umrli ili na drugi način nedostupni.

Prema onome što je javnosti poznato, stručna komisija Tužilaštva BiH je bila protiv ponovnog pokretanja postupka, ali je bivša glavna tužiteljica Gordana Tadić samostalno i bez prethodne saglasnosti stručne komisije donijela jednostranu naredbu o provođenju istrage.

Možemo pretpostaviti da je Komisija bila svjesna da su svi navodni dokazi zajedno sa prethodnim prijavama i naredbama odbijani i da nema ni osnova za sumnju za provođenje istrage, a ne osnovane sumnje da se može potvrditi optužnica.

Bivša glavna tužiteljica imala je odličnu saradnju sa Miloradom Kojićem, direktorom Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih entiteta RS, sa kojim je Međunarodni rezidualni mehanizam krivičnih sudova u Hagu odbio saradnju, jer Kojić negira presude Haškog suda, negira planirani i izvršeni genocid u Srebrenici i prijeti zaštićenim svjedocima da će otkriti njihov identitet.

Potrebno je istaknuti da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u svojim ladicama drži više od 800 predmeta sa tzv. “A” liste Međunarodnog krivičngo suda u Hagu, a gdje se nalaze i mnogi predmeti u kojim su optužnice za planirani i izvršeni genocid u Srebrenici istražene i napisane od strane Tužilaštva u Hagu, samo je trebalo da ih Tužilaštvo BiH dostavi na potvrđivanje i zastupa do osuđujuće presude.

Međutim, Tužilaštvo se nije bavilo predmetima genocida, nego se bavilo i dalje se u najvećoj mjeri bavi progonom nevinih patriota, kao što su Vikić, Pušina, Ganić i drugi koji su branili svoj narod, svoju zemlju i svoje živote.

(A.N./Preporod.info)