Sabur je povjerenje i pouzdanje u sretan završetak

Date:

Piše: Haris Islamčević

“Strpljivost nije pasivna patnja. Strpljivost znači biti u stanju vidjeti dovoljno daleko i imati povjerenja u krajnji ishod procesa. Što je strpljivost? To je gledati trn, a vidjeti ružu, gledati noć, a vidjeti zoru. Nestrpljivost znači vidjeti samo ono što nam je pod nosom i zbog toga ne biti u stanju vidjeti ishod. Oni koji ljube Boga nikada ne ostaju bez strpljivosti, jer znaju da je potrebno vrijeme kako bi mladi mjesec postao puni” (Rumi)

U našemu vremenu, vremenu raznih iskušenja i pošasti, češto čujemo da nam se kaže, ili smo u prilici da mi ljudima koji su zapali u teško stanje ili iskušenje, kao svojevrsnu utjehu i moralnu podršku kažemo: “Strpi se, proći će.”

Recentno, globalno iskušenje prouzrokovano korona virusom, s kojim se cijeli svijet, Allahovom voljom i odredbom, suočava iznova aktualizira pitanje razumijevanja, rekli bi smo fenomena, sabura ili strpljivosti, kako se u našemu jeziku prevodi. Međutim, smatramo da razumijevanje i interpretiranje sabura isključivo kao “strpljenja” ili “trpljenja” osiromašuje duhovno značenje i smisao ovoga pojma u učenju islama.

U potrazi za semantičkim uosobljenjima sabura u našemu jeziku pronaći ćemo mnoštvo značenjenja koji se, opet, svode na strpljenje, podnošenje teškoća i slično. Jedno od značenja riječi “sabur” koje želimo spomenuti, a koje može se izravno kontekstualizirati sa naslovom ovoga teksta, jeste da ono označava “gorki sok”. Iako na prvu spomenutno značenje nam djeluje antipodno, ono zasigurno oslikava suštinu sabura, kako bi ga trebalo razumijevati i u svojemu životu živjeti.

Na stranicama poslijednje Božije objave, Kur’ ana Časnoga, razliježu se, između ostaloga, kazivanja o prethodnim narodima i glasonošama Njegove Riječi, kako bi se čovjek upoznao ponajprije sa duhovnim, a potom i ostalim stanjima (intelektualnim, emocionalnim, fizičkim, ekonomskim…) u kojima su se nalazili ljudi u povijesti svijeta. Svrha upoznavanja minulih događaja imaju za cilj uzimanje poruke: spoznaje uzroka pojave određenog stanja, i, što je još važnije, pronalaska podesnoga načina suočenja i prevazilaženja iskušenja u kojemu se nalazimo.

Koliko god mi mislili da su naša iskušenja najteža, jer “najteži teret je onaj za vlasitom jakom”, Allah Uzvišeni nas podsjeća na razne nedaće koje su bile sastavni dio najodabranijih Njegovih stvorenja, časnih vjeronavjestitelja i poslanika. Prisjetimo se časnoga Ejjuba, mir na njega, kojega je Uzvišeni iskušao kroz blagodat zdravlja. Da li je očajavao? Nije! Molio je Uzvišenoga da mu podari srce (kako bi na životu bio) i jezik (kako bi svojega Gospodara veličao).

Uzvišeni Bog nas uči da su djeca najljepši ovosvjetski ukrasi. Blagodat osjećaja prema djeci samo roditelji mogu razumijeti. Međutim, iskušenja sa našom djecom i tuga prouzrokovana zbog tih iskušenja, također je ogromna. Nju razumiju i roditelji, ali i oni koji pored svih napora, Allahovom odredbom, budu bez potomstva.

Nije li hazreti Pejgamber gotovo svu svoju djecu ispratio svomu Gospodaru prije nego što im se pridružio? Sjetimo se da i u tim, za roditelja najdramatičnijim životnim trenucima, govorio da srce osjeća tugu, oko suzu, ali da zbori samo ono s čime je Uzvišeni zadovoljan. Također, prisjetimo se ogromnog iskušenja kroz kojega je hazreti Ibrahim prošao, i u konačnosti, saburom uspjeh postigao.

U savremenome dobu smo u prilici da imamo određenih nesporazuma i neslaganja sa ljudima iz različitih društvenih sfera. Počesto, čovjek biva na određenim iskušenjima kroz posao, politiku, obrazovanje, u smislu da biva eksponiran određenim oblicima iskorištavanja, vrijeđanja, društvenoga odbacivanja, nemogućnošću ostvarenja adektvatnoga radnoga angažmana i slično.

Nije li hazreti Nuh bio prvi koji se suočio sa cenzurom i marginalizacijom?

Sjetimo se da su njegovi sunarodnjaci  prste svoje u uši stavljali, kidali odjeću sa sebe kako bi oči svoje povezali, a sve u cilju izbjegavanja Nuhovoga zova. Nije li pored hazreti Ibrahima, hazreti Musa imao iskušenja sa faraonom? Pa ga Gospodar savjetvao da se, i pored tolike tiranije, faraonu obraća lijepim riječima, jer je lijepa riječ putovnica do srca svakoga. Prisjetimo se i iskušenja koje je imao hazreti Jusuf sa svojom braćom, i kako je na kraju s njima postupio. Čovjek bi trebao biti, kako kazuje hazreti Rumi, svjetiljka, čamac za spašavanje ili ljestve kako bi pomogli drugim dušama da ozdrave.

Uobzirujući sve napisano, zapitaj(mo) se: odakle toliki sabur kod naših dobrih prethodnika? Odgovor je jednostavan: zato što su u svakome iskušenju vidjeli sretan završetak. Ali i zato što su imali povjerenje i pouzdanje da Onaj Koji ih je u takvo stanje stavio, ima za cilj da na koncu im trenutnu nelagodu zamjeni sa lagodom i ljepotom. Kako trenutnom, tako i zauvječnom, jer je poteškoća prethodnica olakšanja i uspjeha, kako se veli u Učenju.

Nema čovjeka bez iskušenja i poteškoća. One su tu da nas duhovno očiste i uzdignu jer ispijajući gorki sok, čovjek doseže blizinu Voljenoga.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o 

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related