Sedamnaest žena – dragulja Musine poezije u čitanju Ismet-ef. Dautovića

Date:

Povodom 105. godišnjice od smrti Muse Ćazima Ćatića Preporod.info donosi do sada neobjavljenu intelektualnu ostavštinu jednog bosanskog imama, tekst i prikaz Musine poezije koji je nastao još davne 1975. godine.

Autor teksta je rahmetli Ismet ef. Dautović i u tekstu on donosi neka potpuno originalna opažanja, u čemu se posebno ističe njegovo obrazloženje 17 žena-simbola u Ćatićevoj poeziji. 

Taj profinjeni osjećaj razumijevanja pokazan kroz sraz i pomirenje neusklada između Musinog načina života i njegovog islamskog osjećaja potrebe za Milošću je i mogao doći samo kao rezultat edeba jednog učenog imama.

Ismet ef. Dautović.jpg - Musa Ćazim Ćatić
Ismet ef. Dautović 

Rahmetli Ismet ef. Dautović rođen je 1950. godine u Međeđi, Sapna. Gazi Husrev-begovu medresu upisuje 1964. i mjesec dana prije mature, u februaru 1969. odlazi u bivšu JNA. Po povratku iz JNA, maturira. Zajedno sa svojim imenjacima, dr. Ismetom Kasumovićem i dr. Ismetom Bušatlićem osniva časopis “Zemzem”. Godine 1971. godine počinje raditi kao kao imam u Busovači, a zatim od 1974. godine radi kao imam Stare džamije u Brezi.

Njegovo promišljanje i prikaz poezije Muse Ćazime Ćatića (1878 – 1915) nastalo je upravo tokom njegove imamske službe u Brezi, 1975. godine.

Ismet ef. Dautović 1979. godine odlazi u Libiju na studije na fakultetu Al Daawa Al Islamijja. Ostaje u Libiji gdje je radio kao nastavnik arapskog jezika i kao prevodilac u više kompanija. Puno je čitao, pisao pjesme i prozne tekstove, te prevodio, posebno knjige sa islamskom tematikom.

Godine 2008. godine na ahiret je preselio u Libiji, a ukopan je u rodnoj Međeđi.

MUSA ĆAZIM ĆATIĆ

(1878 – 1915)

Čovjek ne treba napisati čitavu jednu biblioteku da bi postao slavan i velik. Neko to postaje samo jednom rečenicom, neko stihom i pjesmom, neko knjigom. Musa Ćazim Ćatić bi bio velik da nije napisao ništa više osim stihova iz pjesme “Težaku”.

“Daj pruži meni vrijednu ruku, na nju

Da spustim cjelov poštovanja svoga.”

Musa Ćazim je rastao s pjesmom. Novi dan i nova zora koji su donosili uvijek nešto novo, bolje ili gore od onog jučer, bili su ne samo još jedan dan preturen preko glave, gorak i bolje da ga nije bilo, nego je svaki od njih bio nova inspiracija, novi podstrek i opomena.

Njegove oči, koje su od velikih dječačkih postale ozbiljne, široke oči pjesnika, poznavale su i bol nagomilavan danima i patnju skupljenu u probdijenim noćima. Bile su to duboke oči u koje je mogao stati svijet. Bile su to oči istinskog pjesnika – čovjekoljuba i rodoljuba. Ali žar tih očiju nije dugo obasjavao naša brda i rijeke potonule između brežuljaka. Jedna bujica, koja se nije mogla zaustaviti, odnijela ih je.

Musa_Ćazim_Ćatić.jpg - Musa Ćazim Ćatić
Musa Ćazim Ćatić (1878-1915)

Ugasile su se a da se nisu ni svijeta nagledale. Prije nego što je navršio 37 godina u jedno aprilsko predvečerje, ne završivši posljedni sonet, on se oslobodio ovosvjetskih briga. Sunce je klonuo zapadu i sjenke su bile sve duže. Hladilo je. Aprilsko predvečerje ne može biti toplo. I jedan aprilski rascvjetali grm ga je primio pod svoje grane na tešanjskom mezarju. 1. jula 1928. godine osvanula mu je na spomeniku Bašagićeva rubaija:

“Tu počiva pjesnik odličnog dara,

Koji nije tražio časti ni šićara

Već bohemski živio i čuvstveno pjevo,

Dok ga udes ne doprati do ovog mezara! ”

Svijet su prvo ugledale Ćatićeve lirske pjesme. Prve njegove pjesme koje je nazvao “Ašiklije” imaju u sebi dosta trubadurskog, bez mnogo ličnog i doživljenog, ali malo kasnije u ciklusu pjesama “Uspomene” već se osjeća izvjesno napredovanje pjesnika i oslobađanje trubadurskog uticaja koji se neobično jako osjeća u “Ašiklijama”. Jezik mu postaje pročišćen, a stih dotjeran i muzikalan.

No, ni tu se pjesnik nije oslobodio romantičarskih uzdaha, suza i jecaja zbog izgubljene ili neuzvraćene ljubavi. Jedino u pjesmi “Jednoj bogatašici” ton lične tragedije pjesnika je tako neposredno iznesen, da ona ostavlja najsugestivniji dojam od svih pjesama ove vrste.

Tu više pjesnikov ideal nije neka Lejla, Đulizara ili Niđara, nego realno biće prema kome je on osjetio stvarnu ljubav, ali i bol, jer je socijalna razlika između njih bila toliko velika da se nije mogla prebroditi. Taj istinski bol dao je pjesmo ton iskrene tuge koja dopire do samozataja i odricanja:

“Ne gledaj me ljubavi ti tvoje

Jer tvoj pogled mir mi samo muti

Ne gledaj me, jer do tvog su skuta

Mom sevdahu zagrađeni puti.

Ah! Ja nemam nigdje ništa svoga,

U svijetu samo kao gola grana,

Sve mi blago – uzdasi i suze,

A tuga je – svagdanja mi hrana.”

Izgleda da je pjesnik pravilno osjetio vrijednost ove pjesme u odnosu na svoje ranije pjesme, da je iskrenost i lični ton što pjesmi, uz ostalo, daje punu vrijednost, pa se u daljem radu i pored nekih bezličnih i uopćenih motiva sve jače probija ličnost pjesnikova. Ova mu je pjesma poslužila i kao priprema za jednu od najiskrenijih i njegovih najboljih pjesama “Ja nijesam sanjar”. 

“Ja nijesam sanjar, na sunčanom traku

Što zida sebi dvore od biljura;

Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku

Na lednom krilu silna vitla bura

K'o svehli listak sa tanane grane,

U mutnu jesen kad na zemlju pane.

O, davno, davno otrova mi grudi

Cinička zbilja zemaljskog života,

Davno me udes rastavio hudi

Od mojih milih; ah, ja sam sirota!

Gle, moje lice – to je mrtva knjiga,

A slova su joj – nevolja i briga!“

Teško je u Ćatićevoj ljubavnoj lirica razgraničiti tematska područja. On pjeva o ženi, ali nikada ne pjeva o njenoj ženstvenosti kao izvoru nadahnuća, nego pjeva o njoj s nekim divljenjem, ženi koja nekada svojim neženstvenim gestovima ulazi u istoriju.

On je iz istorije odabrao sedamnaest žena koje su na neki način uticale na tok povjesti jednog naroda. U sedamnaest soneta iz ciklusa o ženi našle su mjesto: Helena, Kleopatra, Judita, Merjema, Fatima, Ezzehra, Lady Godiva, Zulejha, Sapho, Astarta i druge.

Jedan pogled na imena tih sedamnaest žena pokazuje stepen Ćatićeva obrazovanja, jačinu njegova intelekta i prefinjen ukus da među tolikim ženama nađe najvrjednije koje treba ovjekovječiti.

Svaki od ovih sedamnaest soneta je zasebna cjelina, formalne veze među njima nema osim što im je zajednička tema – žena, a u nekim i ljubav. Ćatić se trudio da dade što jezgrovitije: lik, sredinu, osnovnu karakternu crtu žene i učinak što ga je ona izazivala.

Pjesama sa socijalnim temama nema mnogo. Pjesma “U gladnoj noći” ima obilježje sa socijalnom sadržinom, ali i pjesme sa isključivo socijalnim tendencijama su samo “Težaku” i “Zimska slika”.

Ćatić je rođen 1878. godine u Odžaku u Posavini. Tu je završio mekteb i osnovnu školu. U Tešnju je, gdje mu se majka preudala po očevoj smrti, učio brijački zanat kod svog očuha, a u isto vrijeme je redovno slušao predavanja tešanjskog muftije Smailbegovića kod kojeg je učio arapski, turski i perzijski jezik.

Godine 1902.  je otišao u Carigrad i upisao se u medresu Mektebi Numunci Terreki, gdje je ostao oko deset mjeseci, a pošto je napustio medresu upisao se u IV razred gimnazije kojeg je s uspjehom završio. Međutim materijalne neprilike nisu mu dozvolile da završi sve do kraja, pa se on morao vratiti u Tešanj.

Otada je stalno mijenjao mjesto boravka tako da je živio u Mostaru, Bijeljini, Sarajevu, Tuzli, Budimpešti i drugim gradovima, baveći se najrazličitijim poslovima, od redakcijskog do prevodilačkog.

Promijenio je oko deset zvanja. Znamo da je on sticao obrazovanje u mektebu, medresi, pa Šerijatskoj sudačkoj školi i da je dobio diplomu šerijatskog pravnika.

Međutim, njegov je život bio u potpunoj ili djelimičnoj suprotnosti sa onim što je u tim školama naučio. No, to ne znači da se njegov religiozni osjećaj podudarao sa njegovim načinom života. On je osjećao i znao je da griješi. Nije to bilo nešto nesvjesno. Znao je da između njegovog uvjerenja i načina života ima mnogo različitosti, pa se on često i odricao npr. upotrebe alkoholnih pića, ali je ipak svaki put bio pobijeđen, pokleknuo bi i ponovo počeo da pije, osim na par mjeseci prije smrti, kada je već bio svjestan da mu nema spasa. Nije on ni tada prestao da pije iz bojazni da mu alkohol ne ubrza kraj, nego iz uvjerenja da je to grijeh i želje da okaje svoje grijehe, te da čist umre.

Pjesmom “Lejlei – mevlud”, Ćatić se predstavio kao sasvim zreo pjesnik. U pjesmi “Teubei – nesuh” je opisao svu tragediju svog neurednog života. On je nemoćan da odbaci svoje slabosti, a svjestan je da ni s naporom vlastite volje ne može da se odupre demonu – alkoholu, pa zato, nadajući se u milost Božju, obraća se Bogu:

“Raspiri moje stare vjere plamen,

Vrati mi ljubav i sve stare dare,

Da tresnem čašom o ledeni kamen

I noktom zgrebem Venerine čare

– O, raspiri mi stare vjere plamen!…”

Ćatić je prevodio s turskog, rjeđe s arapskog i perzijskog jezika. Mnogo je obećavao, ali mu njegov neuredan život, alkohol i tuberkuloza nisu dali da dugo živi.

U utorak, 6. aprila 1915. godine prestale su sjati oči Mustafa Kjazima, odnosno Muhibi Milleta, Gariba, Šaira, Jetima, Adila, Ediba, Ašik Kanbera, ili bolje rečeno Musa Ćazim Ćatića, istinskog pjesnika  – čovjekoljuba i rodoljuba.

Ismet ef. Dautović, Breza, 1975.

(Preporod.info)

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related