Sedžada – respekt prema dizajnu, biranom materijalu, ukrasu i porijeklu

Date:

Podneblje formira ličnost, a samo poneki svoje misli umiju kroz ručni rad, pretočiti u rijeku boja lijepo složenih komada čohe, latica, listova i buketa cvijeća… Dio Bosne kojem pripadaju banjalučke sedžade (pravougaona prostirka na kojoj vjernik obavlja namaz- molitvu) uvijek je obilovao raskošnom i cvjetnom prirodom te nije čudo da su se baš ti motivi našli na tim sedžadama koje neki istoričari stavljaju rame uz rame s bosanskim ćilimima. Buket cvijeća u vazi oduvijek je bio izazov umjetnosti, simbol harmonije i način komuniciranja prirode s okruženjem te neiscrpan izvor inspiracije.

Ovim promišljanjem započinje priču o svom doživljaju banjalučke sedžade Berina Filipović -Kulenović, Banjalučanka koja živi u Sarajevu. A ramazansko vrijeme kad duhovne vrijednosti i sadržaji nadilaze svakodnevicu te činjenica da se banjalučka sedžada poratnih godina prodaje po visokim cijenama na aukcijama u Londonu su povodi za razgovor o ovoj temi.

Vrlo poseban i jedinstven primjer spoja i protkanosti religije, umjetnosti i podneblja u kojem je nastala banjalučka sedžada danas je kulturno-istorijsko naslijeđu zapadne i sjeverozapadne Bosne.

– Svaka sedžada, pa i banjalučka, ima vrlo snažno simboličko značenje i o njoj se tradicionalno brine na svet način. Pravokutnog je dizajna, izrađena asimetrično, prema niši, na čelu, što simbiolično predstavlja Mihrab, polukružnu nišu u zidu džamije koja označava kiblu, odnosno pravac Ka'be u Meki. Dok se kod većine sedžada unutar pravougaonika obično nalaze slike složenih simbola i motiva arhitekture, kod banjalučke su ukrasi smisleno aranžirani cvjetovi, buketi, grane, a ukrasi ma kakvi bili uvijek su nosili dubok osjećaj vrijednosti u dizajnu sedžade – kaže sagovornica pozivajući se na komentare stručnjaka za ovu oblast.

Naglašava da se banjalučka sedžada, svojom posebnošću i umjetničkim dojmom koji ostavlja na posmatrača izdvaja i danas isto kao i u vrijeme kad je nastajala. Vrijednost dizajna i izrade smještali su je uglavnom na zidove domova, kao ukras i ogledalo domaćinstva kojem je pripadala.

– Njima bi se upotpunio boravak u kući i u njima se uživalo. Posebnost izrade, tehnika aplikacije i veza, doprinijela je razvoju istančane kombinacije ove dvije tehnike, prišivanja komada materijala na osnovu te ukrašavanja vezom. Kao takva izdvaja se iz porodice sedžada Osmanskog carstva a koje su uglavnom rađene tehnikama tkanja.

Tehnika izrade banjalučke sedžade je tipičan ručni rad nastao, po bosanskim istoričarima, u mjestima Bosanski Petrovac, Glamoč i Jajce. Posebna je po ideji i načinu pričvršćivanja motiva na osnovu od čohe. Manji, osmišljeno isječeni komadi čohe različitih boja u obliku latica i listova su se slagali, pričvršćivali i dodatno ukrašavali vezom stvarajući smislene motive pronađene i prenesene iz podneblja kom su pripadale. Banjalučka sedžada je tako posebna i jedinstvena da i danas privlači pažnju kolekcionara na akcijama svjetskih aukcijskih kuća. A to je najveća potvrda njene posebnosti i vrijednosti – pojašnjava Berina Filipović – Kulenović.

U nastavku razgovora sagovornica kaže kako svakodnevica potisne sjećanja iz djetinjstva ali valjan povod kao što je ovaj razgovor vrati u neka zaboravljena vremena kojih više nema.

– Sjećam se emocije koju bi mi kao djevojčici izmamile šarene sedžade majki mojih roditelja. Ne znam da li sam tad bila svjesna te iste emocije, ali sad bih je opisala kao jednu od onih koja popravlja raspoloženje. Sjećam se njihovih sedžada, i onih koje su svakodnevno koristile i onih koje su čuvale po strani, kao uspomene na njihove najmilije. Nisu sedžade, ni njima dvjema kao ni meni sad, bile samo dio molitvene opreme, koji se ostavljao uvijek, iznova, na posebno mjesto. Bile su vrijedne svake pažnje i brige. Odraz njihovog unutrašnjeg skrivenog viđenja ljepote i umjetnosti, respekt prema dizajnu, biranom materijalu, ukrasu i porijeklu. A uz svaku sedžadu išla bi i priča koju su njih dvije s vremena na vrijeme ponavljale da se ne bi zanemarila sedžada, nedaj Bože, omalovažila. Najdraža im je ipak bila ona koja ih je vezala za njima drage osobe – prisjeća se sagovornica ‘slika’ iz djetinjstva.

Kaže da joj je ostala u sjećanju baš jedna posebna, stara, sad već davno izgubljena banjalučka sedžada iz kuće u kojoj se rodio njen otac.

– Prelijepih boja, bila je to sedžada modre boje šljive ukrašena zelenim granama sa sitnim listovima te nježnim ružičastim, poput ruža punim cvjetovima. Bogata bordura poput rascvjetalog jasmina kao da je centralni cvjetni dio boje bijele kafe, breskve i trule višnje držala, zajedno s zlatnim resama boje duhana, na okupu, da se ne raspe. S krajeva istanjena, vjerovatno puno puta oprana ali ipak lijepa i vrijedna. I na najljepšem mjestu u sobi, da se vidi, da dominira i da se poštuje. Tačno znam zašto se baš takve sedžade prodaju po aukcijskim kućama Londona. Posebne su i prelijepe. Naslijeđe krajiških krajeva – sa sjetom kaže Berina Filipović-Kulenović.

Kazivanje nastavlja riječima kako ju je ta sedžada naučila da postoji prostor i predmeti u njemu koji nisu za bezrazložno, dokono premetanje.

-I to se poštovalo. Uvijek! A bila je i dobar povod za razgovor. Sjećam se do u detalja, često bi tokom susreta, majke mojih roditelja, istim biranim riječima, u razgovoru, spomenule sedžadu, od koga je poklon, pohvalile bi da je lijepo urađena, sugerirala jedna drugoj šta treba pričvrstiti, zaštiti. Istim žarom bi pokazale privrženost i nagovijestile kome je namijenjena. A ja kao tihi posmatrač tih razgovora, dijete, ni svjesna šta se dešava, osjećala sam važnost izrade, preciznosti ručnog rada, maštovitosti dizajna, biranih boja i detalja. Kasnije čovjek uoči da baš takvi događaji iz najranijeg djetinjstva formiraju čovjeka, njegovu maštu, ljubav prema lijepom, šarenom, veselom. A kako vrijeme prolazi tako i ljepota ručnog rada banjalučkog podneblja dobi novo značenje a i priznanje u najvišim umjetničkim krugovima – pojašnjava sagovornica.

Vraćajući se buketu cvijeća u vazi, kao glavnom motivu banjalučke sedžade, ističe kako to nije puka slučajnost. Nastala je iz neiscrpne inspiracije prirode i doma i odiše ljepotom kraja kojem pripada, podsjećajući na prisutnost i povezanost prirode i čovjeka.

U detalje opisujući ljepotu sedžde kaže da su bordure bile ispunjene cvjetnim buketima, a kvalitetniji primjerci bili su ukrašeni srmom i zlatovezom.

Stavljajući u današnji kontekst priču istorije umjetnosti ispričanu kroz sedžadu sagovornica kaže kako su ih pravile vrijedne ruke na širem području zapadne i sjeverozapadne Bosne, a ime i slavu su dobile po Banjoj Luci jer su svojevremeno nuđene na tamošnjoj čaršiji. A onda baš kao i sada od lijepog komada nastane brend koji odolijeva i vremenu i izazovu i koji neprimjetno postade antički komad vrijedan akcionarskih kuća svjetskog glasa.

– Iako se vezom od davnina bave širom svijeta, istoričari neizostavno spominju vez srednjovjekovne i barokne Evrope. Tradicionalne narodne tehnike prenosile su se s generacije na generaciju u raznolikim kulturama pa tako i naša banjalučka sedžada obilježi vrijeme od 17. do početka 20. stoljeća. A da su je putevi vodili kroz cijelo Osmansko carstvo svjedoče zapisi istoričara od vremena Evlije Čelebije pa do Hamdije Kreševljakovića… Nažalost ni istoričari nam ne ostaviše traga gdje da ih potražimo već nam ostaviše opis da u njemu uživamo, brinemo se ili pak onima najupornijim da ih probaju napraviti- kaže Berina Filipović-Kulenović.

U nastavku razgovora, dok gledamo fotografije sarajevskih sedžada, koje su ustupljeni Feni za objavu ljubazniošću tri sarajevske porodice koje ih brižno generacijski čuvaju, a obzirom da nismo pronašli fotografije banjalučke sedžade, sagovornica pojašnjava razlike u izradi sedžada nastalih u dva bh grada.

– Sedžade izrađene samo tehnikom veza ukrašene cvjetnim granama ili čak granama vinove loze koje vidimo na fotografijama odolješe vremenu. Tradicionalno podijeljene na mušku i žensku, većih i manjih dimenzija, po boji i izradi dominantnije i nježnije sedžade. Ali uvijek bogato urađene. Kombinovane su različite boje konca za vez te različiti tonovi boja koji su uvijek vjerodostojno oslikali prirodu podneblja u kom su nastale. Ružičasta, bordo crvena, žuta, zelena, plava su boje koje su, prelijevajući se od svijetle ka tamnoj, vješto dočaravale potrebnu dubinu motiva. Baš ta igra tonovima konca za vez ih je izdvojila kao posebne sedžade vrijedne divljenja. A i ovim sarajevskim sedžadama, baš kao i banjalučkim motivi su uvijek cvjetovi i listovi, kao živi, ispleteni u bogate bordure ukrašene resama. Ljubitelji kulturnog naslijeđa naših krajeva ih cijene i u njima uživaju kao u najljepšim umjetničkim komadima – kaže na kraju razgovora Berina Filipović-Kulenović.

(Preporod.info)

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related