Selman Selhanović: Čemu država? | Preporod.info

Date:

Piše: Selman Selhanović

Ako demokratija (o čemu smo pisali u Preporodu br.10/1164 od 15. maja 2020) ne predstavlja nužno “vladavinu naroda” onda ni demokratska država ne može garantirati nikakvo jedinstvo.

Dilema koja se time postavlja jeste – da li država u svom funkcioniranju može pomiriti različite interese i kako u njoj spriječiti eventualne konflikte.

Ukoliko su te dileme i razlike takve da se ne mogu nadvladati, otvaraju se mogućnosti za raznorazne sukobe, pa i ratove. Uloga države u tom smislu je da posreduje i pomiri te krajnosti. Bez toga bi država bila tek mrtvo slovo na papiru. Ne bi mogla očuvati ljudsku egzistenciju, a ni ostvariti nužnu slobodu.

Pitanje je, zapravo, koliko je država održiva i može li obezbijediti ustavna prava i zaštititi mir, sigurnost i opće dobro građana i naroda. Dakako, politika ima posebnu ulogu u njenom konstruiranju ili već dekonstruiranju.

Politika i građani u službi države

Države kao historijska kategorija, uslovno kazano, nastala je na antagonizmima klasa u društvu, a koje su u permanentnoj borbi za prevlast. O tome govore društvena uređenja poput robovlasničkog, feudalnog, kapitalističkog i socijalističkog.

Sva su za polazište imala uspostavu volje nad drugima. U savremenom društvu političari povlače poteze i odlučuju, vode zemlju i narod, uređuju odnose i zakone. Kakvi su njihovi rezultati u Bosni i Hercegovini najbolje znaju i osjećaju njeni građani.

S obzirom na društveno stanje koje se nije odviše promijenilo nakon okončanja ratnih dejstava, mogli bismo reći da sada imamo puno političara i mnogo vlasti koja je sama sebi svrha. Politikom su se zbog unosnosti počeli baviti mnogi.

To, uostalom, nije stanje samo ovog društva, nego i mnogih prije. U tekstu iz 1939. godine Edhem Bulbulović, pišući o razvoju turske države, ukazuje: “Tragika našeg vremena je što se politikom bavi svako i abadžija i kafedžija. Skromni i čestiti filozofi i savjesni naučenjaci, aristokratija duha, izgubljena je među ovima.”

Danas je lahko prepoznati one koji više gledaju kako očuvati fotelju nego državu i više brinu za vlastite, nego li opće interese. Današnji političari, što je apsurdno, zastupaju lične a ne ineterese onih koji su ih izabrali.

Svi su, i svi smo, u tom smislu odgovorni. I političari i građani su dužni čuvati državu u kojoj žive.

Naravno, za takvo što je nužno izgraditi politički sistem u kome neće političke partije imati ekskluzivno pravo i monopol na vlast. Nikolo Makijaveli upozorava: “Kukavna je i jadna ona država u kojoj pojedinci mogu učiniti više nego zakon”.

Riječ je o interesima pojedinaca koji, nadasve, štete interesima države. Takvo se ponašanje kod nas jasno vidi, recimo, u jačanju entiteta ili vođenju politike koja više koristi susjednim državama nego našoj. Političari koji provode ove mjere ne žele da država Bosna i Hercegovina stane na noge.

Perfidnim političkim igrama umanjuju njene (državne) ingerencije, te uzrokuju mnoge krize i blokade. Svakodnevna su takva nastojanja i osporavanja u njenom funkcioniranju. Uz otvorene rak rane – entitet RS-a i pokušaje ponovnog oživljavanja trećeg entiteta – konstantni su velikodržavni projekti naših susjeda.

Štaviše oni svoj naum i ne kriju, doživljavaju ga kao prirodni ciklus, nešto što se podrazumijeva i to na način kako je lav zainteresiran za svoj plijen. Ne zaboravimo da je najlakša, i najprije strada, ona lovina koja je najslabija. Bosna i Hercegovina je u tom smislu ranjiva jer još nema potpunu kontrolu nad vlastitim teritorijem niti vladavinu prava i neovisno sudstvo, baš kao ni političke slobode i snagu da iznese političke reforme, itd.

Njeno priznavanje uvijek je bilo pod budnim okom neprijatelja, i sa istoka i sa zapada. Etiketiranje i isprazne fraze da ona nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska i dalje je čine plijenom. I ne samo da je meta i lovina ista, nego politika kojom susjedi hoće definirati Bosnu i Hercegovinu onemogućava i dalje unutrašnje bosansko ustrojstvo.

Nju, kao zadate koordinate, sada uveliko koriste ekstremni predstavnici, vršeći regionalizaciju i podjele s političkim predznakom. Otuda se uspostava političkog sistema nameće kao nužna.

“Bosna može postati stabilna i prosperitetna država ukoliko u njoj budu razdvojeni kulturalni i politički identitet njene tri etnije i one postanu državni politički narod Bosne, uz očuvanje postojećih etno-kulturnih zajednica i kulturnih identiteta. U međuvremenu, dok se to ne postigne, Bosna će, integrirana u Evropsku uniju i NATO savez, osigurati više sloboda i prava da svaki građanin (državljanin) bez obzira na etniju i vjeru kojoj pripada, može politički identificirati kao Bosanac, Evropejac, a kulturno kao Bošnjak, Hrvat i Srbin.“(Omer Ibrahimagić: „Bosanska državnost i nacionalnost“).

Uspostava pravedne države

Ove i ovakve uzuse i mehanizme, zasada, Dejtonski sporazum ne može pružiti. No, i mnoge druge države nisu u mogućnosti “zaštititi svoje građane od nasilja ili potpunog uništenja”, te su “izvan dosega domaćeg i međunarodnog prava”.

To su države koje Noam Čomski naziva “promašenim”. U knjizi “Hegemonija ili opstanak”, on čak takve “promašene države” dovodi u vezu s interveniranjem drugih koji u svojoj ekspanziji uzimaju za pravo da “preoblikuju druge nacije.”

Nije li sve navedeno povod za aktivnost kako bismo se drmnuli iz letargije i vratili se sebi i svojim vrijednostima? Kako postati normalna i uređena država zavisi ponajviše od nas samih. Za to su nam neophodni socijalna sigurnost, smanjivanje socijalnih razlika, kultura i mir, sloboda i pravda.

Stara je mudrost da, ako želiš doznati kakva je država i kakva je njena budućnost, saznat ćeš na osnovu toga koliko u njoj ima čestitih i nevinih po zatvorima, a koliko lopova i zločinaca na slobodi.

Država koja to razluči i odredi se po Božijoj i ljudskoj pravdi ponajviše će i usrećiti svoje građane, odnosno ispunit će njihove potrebe i očekivanja. Isto se to odnosi i na vlast: “Ne može vlast uzurpirati prava ljudi, a očekivati da je narod poštuje”, izrekao je na hutbi reisu-l-ulema Kavazović tražeći od odgovornih da uspostave pravdu i pravednost među ljudima, podsjetivši na riječi Allahovog Poslanika prema kojima “svi ljudi imaju jednako pravo na životne resurse: vodu, vatru i pašnjake”.

To su univerzalne vrijednosti, i nisu samo religijske niti areligijske. Nominalno, Bosna i Hercegovina je prvenstveno sekularna država čiji politički identiteti su različiti. Ona taj put slijedi baštineći evropske principe: slobodu religije, građanstva vezana za religiju ili uvjerenje kao i odvajanja religijskih zajednica od države.

Vjera jeste bitan faktor u izgradnji države koji uz nacionalnu ideju poručuje Ibn Haldun “može najjače uspostaviti jedinstvo, čuvstvo i osjećaje”.

Uostalom, “nacionalna ideja je trup države, a udovi su joj moral i etika”, ističe on te ukazuje na opasnost da “kad jedan narod počne raditi kontra morala i etike zavlada nasilje i nepravda”.

Konačno, u izgradnji države treba voditi računa o tome, a ne samo od nje tražiti “brda i doline”. Ona nije zlatna ribica da ispunjava naše želje. Upitajmo se katkada i šta smo mi kao državljani uradili za nju.

Tako, ako želimo vladavinu prava, upitajmo se šta smo mi uradili da tome doprinesemo, šta smo mi učinili da izvršimo pritisak na političare, tužilaštvo i sudove i slično. I sami ukažimo na nepravdu, laž, korupciju. Između ostaloga, i tako se brani država.

Današnji političari, što je apsurdno, zastupaju lične, a ne ineterese onih koji su ih izabrali.

Svi su, i svi smo, u tom smislu odgovorni. I političari i građani su dužni čuvati državu u kojoj žive. Naravno, za takvo što je nužno izgraditi politički sistem u kome neće političke partije imati ekskluzivno pravo i monopol na vlast.

(Preporod)

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related