Senad-ef. Agić: Virus nas uči da je rana tamo odakle svjetlo uđe

Date:

Piše: Senad Agić

U izolaciji smo počeli shvaćati da su ljudi važniji od objekata, da je njihova blizina važnija od blizine materijalnih stvari.

Jedan od ajeta, koji iznova izaziva i navodi na razmišljanje je: “sa poteškoćom je olakšanje”. U Kur’anu, pazite, nije rečeno da će olakšanje doći poslije poteškoće, nego sa teškoćom. Nevolja donosi lijek za svaki problem.

Uvijek sam bio zahvalan ljudima koji su odbili da nešto urade za mene, jer me to tjeralo da to sam naučim i uradim.

Ova neobična situacija nikoga ne zaobilazi. Niko ni za koga ne može obaviti izolaciju, kao što niko ni za koga ne može klanjati pet dnevnih namaza.

Kako god je namaz lijek za dušu i srce, tako i izolacija, koju je Poslanik prakticirao za vrijeme ramazana, svakom pojedincu treba da pruži priliku da se sam sa sobom suoči i da izvrši inventuru svog duhovnog stanja, ekonomskog stanja, moralnog stanja itd.

Ovdje nam se nameće da razmislimo i o još jednom interesantnom ajetu: “Doista Allah neće promijeniti situaciju ni jedne skupine ljudi sve dok se ona sama ne izmijeni”.

Prevodimo “ni jedne skupine ljudi”, jer ovo je pandemija, tj. epidemija koja je zahvatila čitav svijet i koja ne diskriminira ni po kom osnovu. Niko nije imun na ovu zarazu. Ni bogat, ni siromašan, ni crn ni bijel, ni muškarac, ni žena, ni djeca ni odrasli, ni oni u Evropi, kao ni oni u Australiji.

Svi će ljudi na zemlji osjetiti na ovaj ili onaj način posljedice ove globalne zdravstvene krize. Neko će izgubiti novac, neko posao, neko živce, neki će izgubiti nekog svog bliskog, a neki će izgubiti i vlastite živote.

Kako će nam sa nevoljom doći olakšanje?

Olakšanje neće, kako to neki misle, doći automatski. S nevoljom će doći olakšanje ako u stanju nevolje ozbiljno i duboko razmislimo kako da sebe transformišemo u bolju osobu.

Rumi lijepo kaže “rana je tamo odakle svjetlo uđe.”

Izolacija od koronavirusa nas uči da je interakcija sa drugim osobama važnija nego što smo mislili ranije. Zatim, ona nas uči koliki je značaj koncepta zajednice i najzad, ona nas također uči da je ljudsko biće u velikoj mjeri ranjivo. Iz ove situacije treba da iziđemo sa većim povjerenjem prema drugom čovjeku i da sebe pripremimo na građenje odnosa sa drugim ljudima na bolji i kvalitetniji način.

Sada kada nam je zabranjeno, treba donijeti odluku da će naše rukovanje sa drugim, kada sve ovo prođe, biti iskrenije, da će naš govor i razgovor biti zreliji i iskreniji, da naše ruke, koje sada stalno peremo, u budućnosti neće posezati za haramom, da nam oči neće gledati haram, da nam uši neće slušati haram, da nas noge nikada neće odvesti na haram mjesta, da ćemo novac trošiti samo na ono što je vjerom dozvoljeno, da ćemo misliti na siromašnije od nas i da ćemo ih pomagati više nego ranije.

Sve ovo bit će ono osmišljeno “bolje” koje bi trebalo da se skuha i skroji najprije u našim glavama i da potom potone u naša srca, da bude pokretačka snaga i motivacija za život dostojan novog, preporođenog čovjeka.

Ramazan se primakao

Ramazan je bio i ostao poseban mjesec. On ostaje da bude sinonim za istinsku promjenu, u džematu, sa svojom zajednicom, prijateljima i poznanicima.

Teško je i bolno zamisliti da nam ovaj ramazan zbog virusne krize možda neće pružiti sve ono što nam je pružao ranije: zajedničko klanjanje teravija, iftari, mukabele, druženja. Sama pomisao da bi nas sve to moglo zaobići slama srce.

Konačno shvatamo da džamija, post, džemat, namaz nisu potrebni Bogu nego nama.

(Preporod.info)

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related