Sjećanje: Hadži Ibrahim-ef. Halilović (12.06.2019.-12.06.2021.)

Date:

Piše: Sedžida Huseinović

Možda će biti neskromno sa moje strane ali zivot mog djeda bih uporedila sa zivotom naseg časnog poslanika Ibrahima a.s. zbog iskušenja koja su ga tokom života zadesila, a djed je bio i ostao stameno da stoji.

Sjećam se djeda prije i poslije rata. Prijeratni je uvijek bio u odijelu, imao je sa strane sat koji je bio vezan manjim ukrasnim lančićem a okrugla crna ili bijela kapa je bila neizostavna.

Njegovo lice je uvijek bilo besprijekorno mirišljavo i glatko.

Uvijek kada je dolazio u džepu je imao za mene bombone mentol, koje bih ja sa ogromnim nestrpljenjem čekala da otvorim i pojedem. 

Veliku radost i sreću djed je budio u mom malom dječijem srcu.

A onda se desio rat koji je sve promijenio.

Čestitog i nadaleko poštovanog i poznatog hadži. Ibrahima ef. odvedoše u zloglasni logor Manjaču. 

Djed je i to podnio stoički i nije se predao i nije odustao od svojih uvjerenja u Jedinog Milosnog Stvoritelja svih nas.

Ratno je stanje, oskudica vlada, a djed mene i ostalu unučad podučavao i učio o našoj vjeri islamu. Padale su granate granate, ali djed se nije predavao, godine su ga stizale, ali za unučad je uvijek imao vremena.

i za igru s nama je imao vremena. Jednu od njih zovem ratna igra, dali smo joj naziv TAČKANJE, ko kod koga prvi ostavi tačku bježi i pobjednik je sve dok ga opet djed ne poTAČKA.

Dobro ga je kondicija služila, pa je znao preko dvorišta vrlo lako da nas zaganja, sustigne i ostavi čuvenu TAČKU.

Spomenuh na početku Ibrahima a.s., a sad ću vam kazati i zašto.

Stameno i bez drhtavog glasa djed je klanjao dženazu svom sinu (inšAllah šehidu koji je u tridesetim godinama je preselio).

Najmlađi sin zbog četničkih dejstava je ostao invalid. I to je djed podnio.

Stameno i bez drhtavog glasa djed je klanjao dženazu svom unuku (u dvadesetim godinama je preselio).

Stameno i bez drhtavog glasa je ispratio i klanjao dženazu svojoj voljenoj supruzi, svom drugu na ovom dunjaluku, čije srce nije podnijelo ove gubitke.

Njegove rijeci su bile: “Ostao sam sām kao panj.”

Iskušenja za iskušenjima su se nizala, ali djedova vjera se nije poljuljala.

Rat je završio, mi smo se svako razišili na svoju stranu. Obilazili smo djeda a on bi se svake godine sa nama opraštao kao da je zadnja.

I u poznim godinama ga je pamćenje dobro sluzilo pa je uvijek i za svakoga od nas imao posebnu pjesmu, recitaciju, ili neku pošalicu.

Volio se šaliti, pa smo se svi osjećali posebno i znali da u njegovom srcu ima mjesta za svakoga od nas.

Razboli se djed, pa ozdravi… I tako par puta, pa je i nastala naša interna šala; ddjednam je kao “feniks” uvijek i iznova se vrati.

Posljednji put nije bilo tako, naš “feniks” nije se uzdigao, bio je to njegov posljedni let… Otišao je Milosnom svom Gospodaru u devetoj deceniji svoga života.

Nadam se da ćemo mi, njegovi unuci dostojno i sa ponosom nastaviti djedov put. 

Djed je proveo 33 godine kao imam na području Medžlisa IZ Kotor-Varoš, i to u nekoliko džemata: Hrvaćani, Hadrovci, Hanifići-Ćirkino Brdo i džematu Ravne. Ostavio je upečatljiv trag, gdje god je bio, zato ga i danas spominju kao uzoritog i čestitog imama.

Molim Allaha da mu podari Džennet Firdevs i da nas sve sastavi na boljem mjestu od ovoga.

Neka ti je vječni Rahmet djede, a tvoja duša neka miriše kada se sretna vrati i sretne sa svojim Tvorcem.

(Preporod.info)

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related