Šta Bošnjaci mogu naučiti od Kipra

Brojni Bošnjaci idu na Kipar, ali uglavnom da uživaju u prirodnim ljepotama kiparskih plaža, a ne da uzimaju pouku i da vide koliko modela sa Kipra je iskorišteno na Bosni i Hercegovini. Jedan od najznačajnijih detalja je da tu pregovori o rješavanju problema traju 42 godine.

Iako se svugdje tretira kao jedinstvena, država u suštini se sastoji od dvije države: Republike Kipar sa glavnim gradom Nikozijom, koja je međunarodno priznata i članica je Evropske unije, te Turske Republike Sjeverni Kipar, također sa glavnim gradom Nikozijom, koja je priznata jedino od Republike Turske. Nikozija je jedini glavni grad u svijetu koji je podijeljen, a poznato je da je sličnu sudbinu zamalo doživjelo i Sarajevo.

Ustupljen Velikoj Britaniji na Berlinskom kongresu

Na Berlinskom kongesu 1878. godine, po posebnom dogovoru Velike Britanije i Osmanskog carstva, Kipar su Osmanlije prepustile Velikoj Britaniji u zamjenu za njihovo učešće u tursko-ruskom ratu. Upravo iz tog razloga će Velika Britanija bez većih problema zauzeti Kipar. Nakon toga počinje postepeno iseljavanje turskog stanovništva. Aneksijom Kipra od strane Velike Britanije neposredno pred početak Prvog svjetskog rata tursko stanovništvo masovno napušta Kipar, a Grci postaju većina na ostrvu. Kipar zvanično postaje kolonija Velike Britanije. Lahko je uočiti potpuno identičan razvoj događaja kod nas. Bosna i Hercegovina je također na Berlinskom kongresu dodijeljena pod austrougarsku upravu, nakon čega je napušta veliki broj Bošnjaka. Također, pred početak Prvog svjetskog rata Austro-Ugarska aneksira Bosnu i Hercegovinu, koja tada i službeno postaje njen sastavni dio. Veliki broj Bošnjaka napušta BiH i seli na teritorije Osmanskog carstva, nakon čega postaju manjinsko stanovništvo u svojoj državi.

Želje za pripajanjem matičnim državama

Stjecanje nezavisnosti od Velike Britanije bilo je 1960. godine. Još za vrijeme britanske uprave Kiprom Grci su formirali pokret “Enosis-Ujedinjenje”, čiji cilj je bio oslobađanje od kolonijalne vlasti i priključenje ostrva matičnoj Grčkoj. U okviru Enosisa formirana je organzacija EOKA koja će nasilnim putem realizirati ove ideje. Dobijanje nezavisnosti EOKA je ostavarila prvi dio cilja, a drugi cilj je bio spojiti se sa matičnom državom Grčkom. Pošto Turci na to nisu htjeli pristati ni pod kojim uvjetima, EOKA počinje sa etničkim čišćenjem kako bi oslobodila Kipar od Turaka. Tako je u prvim godinama kiparske nezavisnosti pobijeno oko 2000 kiparskih Turaka. To će izazvati ratne sukobe između Grka i Turaka 1963-1964. godine. Zahvaljujući snažnom međunarodnom pristisku zaustavljen je rat i na Kipar su došle snage UN-a. Državni udar u Grčkoj 1967. se reflektuje i na Kipar, te EOKA ponovo počinje napadati tursko stanovništvo, a nakon državnog udara i na Kipru 1974. godine, probemi eskaliraju i sve se čini da se Kipar pripoji Grčkoj. Tursko stanovništvo je bilo pred totalnim uništenjem i to je nagnalo Tursku da vojno interveniše. Od tada je Kipar podijeljen na dvije države, razdvojene pravim zidovima, kako fizičkim još više onim u glavama ljudi i sve se radi na očuvanju tih zidova. Ujedinjenje zvanično zagovara samo još međunarodna zajednica, Turci su zadovolj(e)ni svojom državom i treba im samo još njeno međunarodno priznanje, dok bi Grci htjeli jedinstven i cjelovit Kipar, ali ako je ikako moguće bez Turaka i u konačnici spajanje sa matičnom (Velikom) Grčkom.

Države garanti postojanja Kipra

Jedna od najvećih bošnjačkih zabluda je pouzdanje u države garante postojanja Bosne i Hercegovine. Brojni Bošnjaci se pozdaju da će one dosljedno štititi ono što su potpisale. U suštini, to nije ništa novo. Ova ideja o državama garantima postojanja druge države je već isprobana na primjeru Kipra. Naime, nakon što je Kipar 1960. godine dobio nezavisnost, na osnovu “Sporazuma o garanciji i savezu” uspostavljena je partnerska država kiparskih Turaka i kiparskih Grka a garanti postojanja Kipra kao države su Grčka, Turska i Velika Britanija. Dvije zajednice bile su politički jednake, a države garanti imale su pravo intervenirati ukoliko bi stanje kreirano sporazumom bilo narušeno. Kao takva, država Kipar iste godine primljena je u UN. Međutim, grčka zajednica nije nikada odustajala od ideje ENOSIS-a (spajanja Kipra s Grčkom), te su u ustavnim reformama kiparski Turci, umjesto konstitutivnog naroda i suosnivača države, dobili status manjine, a ubrzo zatim su uslijedili i progoni.

Jeste li se ikada zapitali zašto naši susjedi također nemaju države koje će garantovati njihovo postojanje? Kada će Bošnjaci shvatiti da su jedini garant postojanja države Bosne i Herecgovine, njen(i) narod(i) koji želi(e) da ona postoji, njeni političari koji se trude da je očuvaju i unaprijede, njena vojska, njena ekonomija. Ukratko rečeno: Svi smo mi država. Koliko je ima u nama ima je i u stvarnosti, a oni koji neće sa nama, definitivno neće ni bez nas.

Narod grupisan u enklavama

Nakon što je grčka fašistička organizacija EOKA-B, uz svesrdnu podršku vojne hunte u Grčkoj, počela sa progonima turskog stanovništva, kiparski Turci, koji su od natpolovične većine prije Prvog svjetskog rata bili svedeni na svega 15-ak % stanovništva, spas pronalaze u zbjegovima i fizičkom grupisanju u nekoliko enklava gdje su bili većina na oko tri posto teritorije Kipra. Najpoznatija takva enklava je Kokina (Erenkoj) koja je ostala izolovana od ostatka turske teritorije i do danas. Isti recept fizičkog grupisanja u enklavama će nekoliko godina biti primijenjen nad Bošnjacima, grupišući ih u Srebrenici, Žepi, Goraždu, Bihaću…, pred agresivnim naletom fašističkih organizacija podržavanih od susjednih država kojima te organizacije žele pripojenje.

Napad radi spajanja teritorije

Prve teritorije na Kipru koje su se našle na udaru fašističkih snaga bile su one koje su se našle na značajnim putnim pravcima koji spajaju sela i gradove sa većinskim grčkim stanovništvom. Jedna od tih enklava su bila dva spojena sela Kofina i Ajos Teodoris. Ova enklava je blokirala glavni put Larnake sa Nikozijom i Limasolom, pa ju je Jorgios Grivas Grivas sa svojom fašističkom organizacijom EOKA-B napao i počinio strašan masakr.

Genocid i UN kao garant bezbjednosti

Genocid u Srebrenici počinjen je dok je ona bila pod zaštitom UN-a. Pokolj nad turskim stanovništvom, 14. augusta 1974. u selima Murataga, Atlilar i Sandalar, izvršen je dok su sela bila pod kontrolom grčkih snaga i UN-a. U tim selima, do zuba naoružani grčki vojnici skupili su sve žene i djecu iz sela, mučili ih i poubijali, a zatim sahranili u masovnu grobnicu, dok su neki od njih još davali znakove života. Svjedoci poput Ahmeta Asira, kojem su grčki vojnici u ovom pokolju ubili majku, pet sestara dobi od 11 do 16 godina i devetogodišnjeg brata, kaže da za ovaj zločin nikada niko nije odgovarao. Ovaj 61-godišnjak danas volonterski održava spomen-obilježje podignuto na mjestu zločina, kao i osnovnu školu pretvorenu u muzej, čijih je 29 učenika, zajedno s roditeljima strijeljano u selu. Njegove riječi: „Mi živimo u svom bolu, u sigurnoj zoni koju nam je turska vojska osigurala i to im nikad ne možemo zaboraviti. Ako zaboravimo šta nam se ovdje dogodilo, historija nam se može ponoviti“, kao da govori neka od majki Srebrenice.

Teško je vjerovati da je bilo koji Bošnjak, koji je znao za ove detalje, mogao povjerovati da će snage UN-a u Srebrenici, Žepi, Goraždu…, učiniti bilo šta više od onoga što su učinile u selima Murataga, Atlilar i Sandalar.

 

Cijeli tekst u Preporodu od 1. januara