Sudbonosna ispitna pitanja | Preporod.info

Date:

Piše: Haris Islamčević

Stvaranjem čovjeka, milostivi Allah ga je darovao mnogobrojnim blagodatima. Ukoliko posmatramo period prije našega stvaranja i dolaska na Ovaj svijet, zaključit ćemo kako među prvim darovanim blagodatima jeste – sloboda.

Kur'anski tekst nam donosi događaj koji se zbio prije našega stvaranja, kada je uzvišeni Allah naše duše pozvao da posvjedoče Njega kao Gospodara svega, pa i nas samih, duše su na pitanje: “Nisam li ja vaš Gospodar?”, odgovorile: “Jesi! Svjedočimo da jesi!”.

Upravo ovaj doađaj ukazuje na činjenicu kako čovjek na Ovaj svijet dolazi s urođenom potrebom za vjerom. Kao posljedica darovane nam (relativne) slobode, koja se, ponajprije, ogleda u našoj slobodi izbora, javlja se odgovornost, koja se bez slobode i ne može razmatrati.

Svaki učenik ili student biva radostan ukoliko unaprijed sazna pitanja koja će mu biti na testu ili ispitu, i nastojat će da ih što kvalitetije pripremi, kako bi ispit što uspješnije položio. Kroz ovu kolumnu, ukratko ćemo, prokomentirati ćemo riječi Glasonoše Božije Riječi, blagoslovljenog Muhammeda, koji navodi pet pitanja za koja ćemo na Sudnjemu danu najprije odgovarati.

Možemo kazati da se radi o našem sudbonosnom, najvažnijem ispitu od kojega će ovisiti naša zauvječna sudbina: sreća ili pak tuga.

Ibn Mesud prenosi da je Poslanik, ‘alejhis-selam rekao: Na Sudnjemu danu čovjekove noge se neće pomaknuti od Gospodara sve dok (čovjek) ne bude ispitan o pet stvari: o životu – u što ga je protraćio; o mladosti – u šta ju je potrošio; o imetku – odakle i kako ga je stekao i kako ga je utrošio; o tome je li radio u skladu s onim što je znao.  (Tirmizi)

Život je blagodat koju nam je Bog podario. Stvaranjem svijeta i života na njemu, Bog Uzvišeni je imao plan. Stvaranjem čovjeka, kao Njegovoga zastupnika na Zemlji, čovjek biva zadužen određenim dužnostima. Temeljno poslanje čovjeka na Zemlji, kako nas izvještava Kur'an, jeste da budemo svjesni dragoga Boga, i da isključivo Njemu pokornost iskazujemo.

No, živeći Ovaj svijet koji predstavlja mjesto na kojemu radimo za zauvječnost, ali isto tako predstavlja i poljinu raznih iluzija, čovjek sve više zaboravlja na ovu svoju, primarnu, dužnost.

Savremeni čovjek, uključujući i pravovjernoga, je suočen sa mnogobrojnim izazovima i dilemama. Utjecaj aktuelnog življenja, a prije svega prihvatanje konzumerske svijesti koja je obilježena agresivnim materijalizmom, vidljivi su u svim segmentima njegovoga života. O tome je moguće govoriti iz nekoliko pozicija, no sa islamsko-teološkog aspekta jedna od najvažnijih, ako ne i najvažnijih temeljnih posljedica takvoga života, očituju se u slabljenju tradicionalnih  religijskih obrazaca, krizi religioznosti te u zanemarivanju tradicionalne religijske prakse.

Srž bivstvovanja “sina ovoga vremena” se manifestira kroz permanentnu, nekontroliranu i nezasitnu borbu za postizanjem što većeg bogatstva i  društvenoga utjecaja, putem čega ostvaruje svoje snažnije pozicioniranje u društvu.

Po svojoj prirodi čovjek nastoji razvijati svoj društveni utjecaj, što i povijest bilježi, ali za razliku od nekadašnjeg, današnji čovjek koristi sve moguće raspoložive resurse i tehničko-tehnološka dostignuća kako bi svoj društveni položaj što više povećao i dodatno učvrstio. U toj nemilosrdnoj borbi, lišenoj svakog osjećaja za duhovno, čovjek se udaljava od primarnih osobina i vrijednosti koje su mu kao Božija blagodat darovane.

U odnosu prema duhovnosti čovjeka, poseban, negativan utjecaj, predstavlja njegova prenaglašena želja za postizanjem što većeg bogatstva. Neće se pogriješiti kod konstatacije da je duhovnost savremenog čovjeka u znatnome „materijalizirana“, u smislu da on nastoji svoju duhovnost nadomjestiti materijalnim dobrima.

Kao posljedica takvoga načina života jeste raskid, ili u najblažoj formi iskazano, relativan odnos spram življenja svoje vjere. Međutim, valja nam se zapitati da li je naš život, zaista, ima “cijenu”?

U drugoj verziji spomenutog hadisa mladost kao “ispitno pitanje“ u zauvječnosti spomenuta je na prvome mjestu.

Mladost predstavlja proljeće čovjekovoga života, i od planiranja i (ne)ulaganje u mladost, u velikom ovisi mu i život. Ukoliko mladi čovjek u ovome periodu  “zasadi” pokornost i odanost dragome Bogu, krijeposne vrline, poslušnost roditeljima, ako shvati važnost obrazovanja i na tome aktivno bude učestvovao, sasvim je za očekivati da u zreloj, ali i trećoj dobi će, ako Bog da, uživati u plodovima koje je zasadio u mladosti. Ali, ako u ovom periodu mladi čovjek “zasadi” nepokornost Bogu, neposlušnost roditeljima, ako napusti svoje školovanje, preda se raznim porocima, šta može očekivati u životu?

Upravo zbog navedenih činjenica blagoslovljeni Poslanik ističe da će svako od nas pred Bogom odgovarati za svoju mladost – gdje  mu je prošla, i na taj način nam do znanja stavio da prema mladosti treba krajnje ozbiljno pristupiti i što produktivnije ovaj period života iskoristiti.

Konstatirali smo kako savremeni čovjek nastoji materijalizirati sve oko sebe, uključujući i svoju duhovnost, koju nastoji nadomjesiti matrijalnim stvarima, ili kupovinom nečega – što oslovljavamo– kao “instant” duhovnost. U tom kontekstu, primijetimo “učinkovitost” i “uspjeh” raznih motivacionih govornika koji duhovno opustošenome čovjeku nude svojevrsnu pomoć i prividan uspjeh. 

No, značajno pitanje koje pravovjerni sebi treba postaviti jeste na koji način stječe svoj imetak. Da li ga stječe na halal (dozvoljen i moralno neupitan način)? Da li posao koji obavlja je dozvoljen i dostojan vjernika?

Pored toga, a nimalo nevažno, jeste kako svoj posao obavlja: da li je stručan i kompetentan za obavljanje povjerenog mu posla (imajući u vidu prijekor da oni koji postave na neko mjesto nekoga, pri tom znajući da od te osobe postoji  stručnija i moralnija osoba – da takvim postupkom se vrši svojevrsna izdaja Boga i Njegova Poslanika), potom da li ulaže svo svoje znanje i umijeće kako bi postigao što bolje rezultate, da li poštuje svoje vrijeme predviđeno za rad?

Sve su ovo pitanja o kojima je potrebno intenzivno promišljati i djelovati na način da ih uskladimo sa vjersko-moralnim načelima.

Imetak koji zaradi, uslovno kazano, njemu pripada i stoga nema pravo s njm raspolagati kako mu se prohtije. Imetak predstavlja dio čovjekove odgovornosti za što će biti pitan: da li ga je koristio za stvari s kojima je dragi Bog zadovoljan ili suprotno tome? Realno motreći, čovjeku istinski pripda samo ono što udjeli kako bi drugome pomogao i olakšao, jer sav imetak se može razdjeliti na tri djela: ono što čovjek utroši na sebe i svoju porodicu (hrana, odjeća…) što je privremeno i prolazno; kada preseli  na Budući Svijet sav njegov imetak ostaje njegovim  nasljednicima; te ono što udijelimi drugima, što bude upisano u knjigu dobrih djela – je jedino njegovo, i čije plodove će trajno ubirati.

Posljednje pitanje jeste odgovornost za postupke, da li su u skladu s onim što je znao. Uzvišeni Bog kroz Kur’an Časni s prijekorom govori o suprostavljenosti čovjekovih riječi i djela: “Zašto govorite ono što ne činite? Mrsko je Allahu da govorite ono što ne činite!” (61: 2-3). Često čovjek djeluje u suprotnosti sa onim što zna, sve kako bi postigao cilj, a pri čemu ne mari za sredstva. Znamo mi da nas Bog duži sa namazom, postom, zekatom, dobročinstvom, istinoljubivošću, poštenjem, no u djelima mnogih to se ne primjeti.

U svakodnevici, sebi, i drugima, po prilično ležerno znamo odgovoriti spomenuta pitanja, ali suštinsko pitanje je koliko će takvi odgovori dobiti prolaznu ocjenu – na konačnome ispitu.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o 

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related