Suštinski status quo

0
99

Piše: Dželaludin Hodžić

Kako je dugo najavljivano, u Kantonu Sarajevo (KS) formirana je nova Vlada. Mandat za njeno okupljanje dobio je Edin Forto koji je već bio premijer Kantona u jednom od prošlih saziva Vlade.

Glasanju o novoj Vladi prethodilo je izlaganje ekspozea, koji je prethodno objavljen, odnosno, proslijeđen medijima.

Ekspoze je, putem portala, bio dostupan isti dan. To je možda i najbolja stvar s ovim ekspozeom. Činjenica, naime, da je dokument učinjen dostupnim javnosti. Sve ostalo ne nudi mnogo osnova za optimizam.

Ekspoze sam po sebi, bilo koje kantonalne vlade, ne bi zasluživao posebnu pažnju. Ovaj, ipak, zavređuje iz nekoliko razloga. Najprije, riječ je o ekonomski i politički najznačajnijem kantonu koji, utoliko, treba biti primjer i slika države. To znači da bi se ovdje trebali postavljati standardi političke i ukupne kulture. Osim toga, riječ je o novoj skupštinskoj većini i Vladi čije su stranke ostvarile značajan rezultat na netom održanim lokalnim izborima.

Taj rezultat nedvojbeno je odraz “referendumske” atmosfere koja se u Sarajevu stvorila proteklih skoro godinu dana. Na tom i takvom raspoloženju mijenja se i spomenuta skupštinska većina i dolazimo do nove Vlade u kantonu.

Već predstavljena kadrovska rješenja pokazuju kako je teško očekivati suštinske i korjenite promjene.

One se ne ostvaruju proklamacijama o borbi protiv korupcije, transparentnosti i odgovornosti. To bi, valjda, trebale biti temeljne premise, polazne tačke, one koje se podrazumijevaju.

Činjenica da do sada, uglavnom, nije bilo tako – a čime bi se mogla braniti nova većina – ne znači baš ništa. Na toj tački događa se, izgleda, poslovično i prva greška ovdašnjih vlada i političkih lidera: oni se po pravilu uspoređuju s gorima.

U svakom slučaju, s onima koje su, na ovaj ili onaj način, pobijedili i zamijenili nakon izbora. Odatle je riječ i o prvom koraku potcjenjivanja javnosti i elementarne inteligencije.

Evo jedan primjer. U spomenutom ekspozeu Forto najavljuje da će se sve što rade (Vlada i ministri, valjda) znati. Građankama i građanima, nastavlja premijer, će biti dostupne jasne i precizne informacije. Prvo, to je jednako jasan primjer ruganja kakvih smo se nagledali i naslušali, samo zapakovan u drugi celofan. Drugo, riječ je, suštinski, o pleonazmu: ako je informacija onda je jasna i precizna. I obrnuto: ako nije jasna i precizna nije informacija (može biti glasina, lažna vijest, podvala ili šta već).

Time se već u samom tekstu ekspozea  u njegovom uvodnom, uslovno rečeno političkom dijelu -u potpuno načelnoj ravni iznose opća mjesta bez suštinske političke težine i istinskog sadržaja.

Šta, recimo, znači, najava da Vlada želi čuti šta građani i građanke misle, da će biti u stalnom kontaktu? Je li to najava promjene političkog sistema iz predstavničke u referendumsku demokratiju? Ako nije, šta su onda zastupnici u Skupštini kantona ako ne glas građana koji su ih birali (odatle: predstavnička demokratija). Ima u tom uvodnom dijelu još primjera logičke, leksičko-semantičke i političke nekoherentnosti.

Za ozbiljno bavljenje politikom koja nadilazi dnevnu, populističku frazeologiju, potrebno je puno više od dobre volje. Potreban je prijelaz iz tvorenja u zborenje, kako to jednostavno formulira Husein Hasković. To sam razumio kao sjajno pjesničko sažimanje onoga što Beck izražava kao ponovno pronalaženje političkog.

Činjenica da akterima ovdašnjeg dnevnopolitičkog cirkusa, ništa ne znače ni Hasković ni Beck, nas ne obavezuje nego, naprotiv, tjera na izražen kritički odnos.

Jedan od primjera u kojem je ova vlada propustila napraviti iskorak upravo je vezan za poziciju mandatara. To što mi sad zovemo mandatarom i premijerom nije, ustvari, nikakav mandatar ni premijer (takvog, uostalom, nema u čitavoj državi, inače bogatoj premijerskim pozicijama). Premijer ili šef Vlade nije osoba koja ne može autonomno odlučivati o njenom sastavu. S obzirom na samoproglašenu avangardnost, nova većina trebala je mandataru (pa i ako je to Forto) dati slobodu da odluči o personalnom sastavu Vlade i da ga u tom kapacitetu podrži.

To bi bio iskorak ne samo simboličke naravi. Ovako, promjene su, još uvijek tek stvar dekora. Bolje, doduše, ikakve nego nikakve promjene, ali je jasno kako povoda za kritičke uklone neće nedostajati.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o