Tārīh-nāma od Aga-dede iz Bosanske Posavine

Iako po svome pjesničkom kvalitetu i literarnom umijeću, zaostaje iza svojih zemljaka kakvi su bili: Ahmed Sudi iz Čajniča (umro 1569), Derviš-paše Bajezidagića iz Mostara (umro 1603), Muhamed Nerkesi iz Sarajeva (1635), Hasan Kaimi-baba iz Sarajeva (umro u Zvorniku 1680), Alauddin Sabit iz Užica (umro 1712) i Derviš Mehmed Mejli iz Sarajeva (umro u Travniku 1781), Aga-dede iz Dobora je jedan od naših rijetkih pisaca koji je smatrao važnim da treba pisati o domaćim ljudima i svome užem zavičaju. Njegova zbirka pjesama pod nazivom Tārīh-nāma je prvorazredni izvor za upoznavanje sa okolnostima života u posavskim naseljima na početku 17. stoljeća, kada su se državne granice protezale duboko u prekosavsku pozadinu, u kojoj su glavna kulturna žarišta bili Đakovo, Požega, Osijek i Pečuh. On je pružio niz važnih podataka o gradu Doboru, Odžaku, Modriči i džamiji u selu Jakešu, te spomenuo sve dizdare grada Dobora od 1536. do 1623. godine. Ipak, najveći dio svoje poeme posvetio je pohodu sultana Osmana II na Poljsku (1621) i njegovoj tragičnoj pogibiji u pobuni janjičara u Carigradu, godinu dana kasnije (20. maja 1622). To predstavlja dragocjeno svjedočanstvo o tome kako je jedan Bošnjak, savremenik, gledao i ocijenio ondašnja zbivanja na Visokoj Porti, koja su po mnogo čemu bila sudbonosna. Zanimljivo je napomenuti da je, nekako u isto vrijeme, Osmanovu pogibiju, u romantičko-junačkom epu od 20 pjevanja, opisao i poznati dubrovački pjesnik Ivan Gindulić (1589-1638), ali sa potpuno drugačijim emocijama.

O AUTORU I DJELU
Jedini izvor podataka o životu i radu ovog pjesnika predstavlja njegova poema Tārīh-nāma u kojoj, nažalost, nedostaje najmanje 3-4 lista. U njoj je pisac dao izvjesne podatke o sebi, ali su oni tako oskudni da nam nije poznato, čak, ni njegovo pravo ime nego samo nadimak Aga-dede. Nešto više podataka pružio je o svojim precima, koji su još od vremena sultana Mehmeda II Fatiha, bili ljudi tvrđava i tako pouzdani i revnosni u službi da nikada niko od njih nije bio smijenjen. S obzirom na to da se ne hvali svojim turskim porijeklom i da su mu preci služili kao vojnici, skoro je sigurno da je njegova porodica bila slavenskog porijekla.

 

Slični tekstovi 

Diwan-i džami: Književna tradicija muslimana

Njegov djed Muhjiddin, sin Iljasov služio je prvo u Bügürdelinu (Šapcu), odakle je 1536. godine, kada je Gazi Hisrev-beg osvojio Dobor, zajedno sa još 40 vojnika premješten u taj grad. Tada je Aga-dedeov otac Jusuf-aga imao sedam godina. Za razliku od ostalih vojnika, njegov djed je ostao u Doboru do kraja života i pored vojne službe bavio se pčelarstvom. Kako je Gazi Husrev-beg 1537. godine u Doboru uvakufio 150 košnica pčela, Kreševljaković pretpostavlja da bi on mogao biti njegov pčelar. Aga-dede kaže da je njegov otac Jusuf-aga bio 23 godine doborski dizdar, da je živio 80 godina života i da je umro 1019/1609. godine. Nadalje kaže da je rođen u Doboru, da je tu odrastao i u djetinjstvu stekao osnovno vjersko obrazovanje u nekom mektebu. To obrazovanje je bilo toliko da je Aga-dede i sam postao muallim u nekom mektebu. Kasnije je, na zagovor defter-emina Kasim-ef. iz Modriče, imenovan dizdarom grada Dobora, ali je na tom položaju ostao samo godinu i pol dana, budući da je agaluk prodao i od dobijenog novca osnovao vakuf. Potom je sedam godina bio imam i hatib u džamiji u selu Jakešu. Iako je za to vrijeme, uz pomoć defterdara Osman-ef. iz Modriče, uspio iz temelja renovirati i proširiti džamiju u Jakešu, ta mu je služba nekim intrigama bila oduzeta. O spomenutom Osman-efendiji Aga-dede kaže: On je onaj koji je sagradio han u Modriči, medresu i još nekoliko dućana… S njim je Modriča svoj sjaj dobila, jer do tada Modriča nije ništa bila.

Još su važniji podaci koje je Aga-dede pružio o današnjem Odžaku, koji je svoj nukleus i naziv dobio po odžaku Ibrahim-bega Miralema – Fetihlije, komu nema ravna u Bosni. Do ovog odžaka Aga-dede je često navraćao šetnjom i od Ibrahim-bega dobivao bogate poklone, a za djecu kod njega isposlovao službe, tako da je opskrbljen mogao bezbrižno živjeti. Ibrahim-begov odžak kasnije je u potpunosti razoren, najvjerovatnije, 1716. godine za vrijeme Petraševe ekspedicije. Prije njega, još za vrijeme Aga-dedeova života odžak Kasim-efendijina sina, Ahmed-bega u Modriči bio je od strane hajduka opljačkan i zapaljen. O tome Aga-dede kaže: Nitko ne može procijeniti mu štetu, izgorje gotovo osamdeset komada knjiga.
Osim ovih, Aga-dede je ostavio dragocjene podatke i o još nekim važnim osobama kao što su Zulfikar-beg, zaim kasabe Modriče i šejh Hasan-efendija. Prvom je bio učitelj, a drugom murid. Za šejha Hasan-efendiju kaže da je bio porijeklom iz Skoplja na Vardaru i da je preko 50 godina djelovao u prekosavskim gradovima Đakovu, Požegi, Osijeku i Pečuhu, te da je sa svojim dervišima učestvovao u bitki kod Sigeta.
Kako smo ranije rekli, Aga-dede je najveći dio poeme posvetio sultanu Osmanu II (vl. 1618-1622). Iako pri kraju poeme pred Osmanovu dušu upućuje dovu (Neka mu Svevišnji dušu razveseli. Primao sam plaću toga sultana. Neka mu Svevišnji dade mjesto u raju. Sultan Osmanovoj duši prouči draga srca Fatihu!), njegove simpatije su bile na strani janjičara. Stajanje na stranu janjičara, ma koliko ono bilo fatalno u životu Bošnjaka u tursko doba, bez ikakve sumnje, ima i svojih izrazito nacionalnih imlikacija s obzirom na njihovo, pretežno, slavensko porijeklo. S druge strane, još su uvijek bila sveža sjećanja na progon derviša-hamzevija u Posavini (1578-1579), pod optužbom za herezu. Ključne ličnosti u njihovom ispitivanju i progonu (et-teftiš) bili su bosanski mulla Bali-efendija, učitelj Mehmed-paše Sokolovića i Hasan Kafi Pruščak koji je, kao isključivi pobornik islamske ortodoksije i veliki protivnik derviša, stupio u njegovu službu.
Za razliku od Aga-dedea, Gundulić je, iako kršćanin, više sklonosti pokazao prema sultanu Osmanu II nego prema janjičarima. Nije isključeno da je na ovakvo njegovo raspoloženje utjecala i činjenica što je Osmanov veliki vezir Dilaver-paša, koji ga je pratio u pohodu na Hoćin (1621) i sa njim u Carigradu zajedno platio glavom, bio po porijeklu Hrvat.

O RUKOPISU
Rukopis R-9724 koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, ima ukupno 27 listova, dimenzija: 20 cm x 14,5 cm (dimenzije teksta: 14 cm x 8,5 cm). Pisan je crnim, a naslovi poglavlja crvenim mastilom, slaba kvaliteta, nepostojanim na dodir sa vlagom, nashī pismom, u 15 redaka, prilično vještom rukom. Listovi su dohvaćeni vlagom i po rubovima izlizani. Tekst osnovnog djela uokviren je crvenom linijom. Rukopis je nepotpun na početku i kraju. Na tri mjesta unutar rukopisa, nedostaje još najmanje 3-4 lista. Listovi su naknadno, nevješto, ušiveni u tanji kartonski povez.
Nema podataka o prepisivaču, mjestu ni godini prijepisa. Međutim, sa sigurnošću se može tvrditi da rukopis nije autograf i da ga je prijepisao, nama nepoznati prepisivač, poslije 1853. godine, budući da drugo djelo u zbirci nije moglo biti prepisano 220 godina prije smrti njegovog autora. To ne isključuje mogućnost da je treće djelo moglo biti prepisano iz autografa.
Rukopis R-9724 sadrži fragmente triju djela. Na listovima 1a-4a nalazi se samo kraći fragment iz Džāmesb-nāme, romantičnog epa o Džamesbu, sinu poslanika Danijala koji je na turskom jeziku 833/1429-30. godine u gradu Ajdindžiku, spjevao Mūsā ‘Abdī (Vidi: Trako-Gazić, Katalog rukopisa Orijentalnog instituta – lijepa književnost, 109, str. 73). Ime autora u našem rukopisu navedeno je na listu 3a. Iako nepotpun na kraju, rukopis Džāmesb-nāme koja se nekada nalazila u Orijentalnom institutu u Sarajevu i koji je sa ostalim blagom nestao u požaru 1992. godine, imao je 177 listova.
Na listovima 4a-10a nalazi se fragment istoimenog epa (Džāmesb-nāma) koji je na turskom jeziku spjevao Ismā‘īl ibn Memiš iz Trnove u Bugarskoj, umro 1270/1853. godine. Jedan prijepis ovog epa nalazi se u Nacionalnoj biblioteci u Berlinu (Vidi: Wiesbaden XIII2, 517, str. 369).

Na listovima 10a-27b nalazi se Aga-dedeova Tārīh-nāma kojoj nedostaje nekoliko listova. Tekst Tārīh-nāme (bez uvodnog dijela) iz ovog rukopisa preveo je rahmetli Osman Asaf Sokolović i 1972. godine objavio u prvoj knjizi Anala Gazi-Husrev-begove biblioteke. Rad o pjesniku Aga-dedeu iz Dobor-grada on je bio pripremio mnogo ranije. Podatke iz toga rada koristili su Alija Bejtić, Mil. S. Filipović, Hamdija Kreševljaković i Hazim Šabanović.

Veliku Osman-efendijinu biblioteku od oko 10.000 knjiga i oko 600 rukopisa 1964. godine otkupila je Gazi Husrevbegova biblioteka. Među rukopisima je bio i gore navedeni rukopis. Budući da u svome radu Osman-efendija nije naveo broj pod kojim se rukopis vodi i da se sve donedavno vodio pod privremenim brojem, on je bio teško dostupan.