Tegoba ramazana

Date:

Piše: Elvir Duranović

Muslimani širom svijeta raduju se dolasku ramazana koji sa sobom nosi pregršt šansi za oprost grijeha.

Vjerovjesnik, a.s., izdvojio je čak tri ibadeta, post, teravija i ibadet u Noći Kadr, za koje je rekao ko ih izvrši:” …vjerujući, nadajući se nagradi od Allaha, bit će mu oprošteni svi grijesi.” Ako tome dodamo zekat koji čisti dušu i materijalna dobra i sadakatu-l-fitr koji čisti post vjernika, jasno je zašto se muslimani raduju ramazanu.

Početkom ramazana gotovo svi mediji s područja Bosne i Hercegovine s bošnjačkom većinom emitiraju prigodan ramazanski program sa vjerskim sadržajima: predavanjima, intervjuima s poznatim alimima, ilahijama, kasidama, salavatima, zikrom itd.

Nasmijana lica voditelja govore nam o sreći, rasterećenju duše, duhovnom zanosu, ljepoti islama i svim onim divnim osjećajima koje, barem u teoriji, samo vjera može da izazove.

Ne znam. Moguće je da neko taj duboki zanos i osjeća, ali ja ne.

Već desetljećima divim se svima onima koji se tako osjećaju i neprestano se pitam šta je sa mnom pogrešno? Zašto i ja ne osjećam taj vjerski zanos koji islam izaziva, kako se čuje s medija, u srcima vjernika tokom ramazana?

Nekako po navici, prvo što uradim kada nastupi mjesec redžeb, jeste da pogledam kad počinje ramazan, kad su sehur i iftar, odnosno koliko sati je između njih. To činim zato što teško postim. Ne zbog gladi ili žeđi već zbog nepredvidljive snažne glavobolje koja se u nepravilnim razmacima bez ikakvog reda javlja tokom posta.

Zbog duboko usađenog straha od neizdržive glavobolje, ne radujem se ramazanu na način kako to mediji govore da bih trebao, niti osjećam ramazan na taj način. Strah da možda neću moći izvršiti Božiju zapovijest posta osjećaj je s kojim otkako je ramazan ušao u ljetno doba, dočekujem ovaj mubarek mjesec.

Budući da zbog glavobolje nikakav zanos ne osjećam dok postim, zabrinuo sam da nešto nije u redu s mojom vjerom.

Ova briga morila me je dugo godina dok nisam saznao da su i ashabi Allahovog Poslanika, a.s., ili barem neki od njih imali slične tegobe. Naime, neki ashabi su primijetili da Abdullah ibn Mes'ud, r.a., rijetko posti dobrovoljni post, pa su ga upitali zašto ne posti. Odgovorio im je da kad posti oslabi i ne može učiti Kur'an. Nisam siguran, ali mislim da je i Abdullaha ibn Mes'uda boljela glava ili stomak kad posti, pa zbog toga nije bio u mogućnosti učiti Kur'an.

To da li će me glava boljeti dok postim i da li ću zbog toga moći postiti jeste moja najveća briga, ali nije jedina. Druga briga je zekat.

Već nekoliko mjeseci moj sin živi odvojeno od roditelja. Pošto se “odvojio” od nas, danas sam mu rekao:

– Nemoj zaboraviti dati sadakatu-l-fitr.

– Koliko ono para treba dati?, upita me.

– Minimalno 7 KM, rekoh mu.

– Je l’ za svaki dan?, ponovo će on.

– Ne rekoh, 7 KM i to je to!

– Samo toliko – odgovori on – pa što se onda ljudi bune oko toga, to je baš malo?

Jah, rekoh ljudi su o svemu spremni da raspravljaju, pa i o sadaki. Sadakatu-l-fitr, višestoljetna tradicija je to pokazala, većini muslimana nije problem. Problem je zekat.

Kad nastane redžeb uz pogled na vaktiju, obavezno pogledam i stanje na računu kako bih dobio približnu sliku o tome koliko zekata ću ovog ramazana dati, a vrijeme do ramazana iskoristim da se pripremim da dadnem zekat, jer nije lahko rastati se od gotovog novca. Čini mi se da se čovjek ni u šta ne može tako zaljubiti kao u novac.

Kažu da se čovjek zaljubi i bude mu teško predati nekoj osobi novac koji je po njemu toj osobi poslao drugi čovjek. Dovoljno je nekoliko sati da proboravi u našem džepu pa da nam bude teško rastati se od novca koji nije naš. A kako je tek teško kad je naš.

Kad daješ zekat, a ako si već dužan da ga daješ, to uglavnom nije malo, zaboli nešto u prsima kao kad se zauvijek rastaješ od drage osobe. (Tek kad dadnem zekat osjetim olakšanje i radost što sam to učinio.)

Ali, što se mora, mora se. Odgovor na vaše neizgovoreno pitanje je: Zato što je to Bog naredio.

Postim, često teško i s mukom bez dubokog vjerskog zanosa o kojem slušamo s medija, zato što je to Bog naredio.

Da nije tako ne bih postio i patio se, zato je za mene post neprocjenjiv. Ništa što ljudi imaju ne može kupiti ni jedan dan mog tegobnog posta. I zekat nevoljko dajem, jer je Bog tako naredio. Da nije tako, ne znam kako bih postupio.

Izvršavajući obavezu posta i zekata nadam se Božijoj milosti i oprostu s iskrenom nadom da ću nekada u budućnosti osjetiti tokom ramazan duboki vjerski zanos.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o 

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related