Traganje za znanjem

(Prijevod odlomka Traganje za znanjem iz knjige Travelling Home: essays on Islam in Europe (2020), autora Abdal Hakima Murada. S engleskog preveo Rusmir Šadić)

Činjenica da ostajemo zatečeni ili skloni cinizmu kada nam se kaže da je moderni zapadni univerzitet započeo kao projekt za određivanje mjesta javne istine, zapravo nas podsjeća koliko je okcident otišao daleko od tog ideala.

Međutim, u kontekstu islamskih studija, trebalo bi biti očito da ostaci wissenschaft ideologije koja dopušta da ja participiram samo kao ja, a ne, na primjer, kao marksist, kršćanin ili aš'arija, više nisu dovoljno filozofski jaki da potisnu pluralitet modernog programa islamskih studija ili da ograniče njegove horizonte. Orijentalisti koji se zbog toga osjećaju neugodno, ne bi se trebali prepustiti odvratnom konstruktivizmu, već bi barem trebali uzeti bukvar o modernoj filozofiji.

Stoga bismo na rast islamskih studija unutar teoloških škola trebali gledati, ne kao zamjenu ili suparnika starijem i ograničenijem projektu orijentalnih studija, nego kao nužno i vrlo suvremeno otvaranje epistemičkog horizonta.

Na različite složene načine to se već odvija: na primjer, značaj rada Yahya Michota na Hartfordskoj bogosloviji, koji uspješno kombinira nepogrešiv glas s izrazitom akademskom strogošću. Sherman Jackson sa Univerziteta Južna Kalifornija još jedan je takav primjer. Univerziteti kao što su Edinburgh University, Brandeis i Yale takođe su obezbijedili prostor za muslimanske teologe; a Njemačka vlada je finansirala pet novih odsjeka islamske teologije paralelno s protestantskim i katoličkim fakultetima, gdje je islamskim idejama dopušteno da učestvuju u oblikovanju intelektualnog života studenata i doprinose potrazi za javnom istinom na način nezamisliv u sve zatvorenijim enklavama orijentalnih studija. U ovim institucijama je u toku rad koji se čini dostatnim da izazove korozivnu epistemu postistine koja postaje lajtmotiv savremene humanističke nauke.

Specifično muslimanski stil intelektualnosti na zapadnim učilištima počinje prerastati u istaknutu i utjecajnu činjenicu koja postiže napredak i u manje slobodnom “islamskom svijetu”, a njen pristup savremenim propitivanjima muslimanskih tekstova, dokaznih tvrdnji i svijesti o „kulturi višeznačnosti“ osposobljuje je da ponudi alternativu lokalnim homogeniziranim, nacionaliziranim ili fundamentalističkim islamskim tumačenjima.

Naš svijet je tako prepun tragičnih ironija da jedva trznemo kad nam kažu kako se čini da su zapadni univerziteti često bolja i sigurnija staništa za muslimansko istraživanje i kreativno razmišljanje od njihovih ekvivalenata na Istoku. Ovdje, također, nalazimo snažan argument u prilog muslimanskoj teologiji zapadnih akademika.

Međutim, univerziteti se ne bave samo istraživanjem; a naš talib ‘ilm će i nakon dodiplomskog teološkog i pravnog obrazovanja, sa prepoznatljivom dimenzijom sveobuhvatnosti i znanstvene relevancije, i dalje žudjeti za znanjem; ali tek nekoliko zapadnih univerziteta može pružiti takvu uslugu.

Stoga postoji hitna potreba za pažljivo hibridiziranim prostorima koji bi u potpunosti mogli imati koristi od akademske slobode i savremenih metoda istraživanja, a istovremeno nuditi obrazovanje koje prepoznaje nastavne i stručne interese studenata iznutra. Jedan od njih, čini se, mogao bi biti Fakultet islamskih studija u kampusu Education City u Kataru. Drugi kandidat je Ibn Haldun univerzitet u Istanbulu. Niti jedna od tih institucija ne pokušava replicirati ni izolirani svijet medrese ni Fakultet orijentalnih studija. Cambridge Muslim College i Zaytuna College u Kaliforniji također pokušavaju osnažiti muslimansku pedagogiju, stojeći između dva oceana diskursa (majma’ al-bahrayn), insistirajući ne samo na toleriranju blizine, već na kreativnom i međusobno korisnom dijalogu. Najvažnije, jedan od rezultata je povratak kulture različitosti koja je svojstvena autentičnoj i beskompromisnoj muslimanskoj potrazi za istinom i odbacivanju novih totalitarnih narativa singularnog islama, neovisno o tome da li je ili ne isti podržan od strane države.

Pod pretpostavkom da ne moramo potpuno napustiti kantovsku nadu da bi diplomanti humanističkih znanosti mogli biti od koristi, postavlja se pitanje u kojoj mjeri bi takvi alumnisti mogli težiti uključivanju u javnu debatu?

Iako se čini da se traženje istine sve više potiskuje od strane materijalističke instrumentalnosti i paradigme oblikovane onim što označava pojam body beliefs, univerzitetsko obrazovanje ne vodi automatski do građanskih pozicija u kojima oni akademski prosvijećeni dijele utjecajne javne politike. Muslimanski alumnisti koji su pretpostavljali da će diplomiranje na islamskim studijama olakšati pristup statusu mandarina koji daje savjete državi i društvu, ubrzo su ostali razočarani.

Akademska ekspertiza u velikoj je mjeri zanemarena ili ignorisana tokom invazije na Irak 2003. Godine 2017. Arapi i muslimani su se suočili s još jednom otrežnjujućom činjenicom kada je blisko-istočni portfelj Američke vlade predat Jaredu Kushneru, tridesetsedmogodišnjem državnom agentu koji nikada nije bio državni službenik, a još manje znanstvenik.

Formaciju zapadne politike u 21. veku vjerovatno je više oblikovala Cambridge Analytica nego Univerzitet u Cambridgeu; o tom fenomenu mnogo toga je moguće naći u izvrsnoj studiji Zeynep Tufekci Twitter i Tear Gas; knjiga Toma Nicholsa The Death of Expertise također je otrežnjujuća i blagovremena. Uprkos Rortyjevom zaokretu od epistemologije ka političkom, akademski stručnjaci za islam, kao i drugi profesionalci, sve više bivaju ignorisani od strane onih koji u ime javnosti donose odluke.

I ne samo fundamentalist, nego gotovo svaki građanin sada živi u silosu znanja podložnom online manipulaciji, što oblikuje društveni kontekst za postmoderno urušavanje odvažnih kantovskih uvjeravanja o univerzalnom autonomnom razumu i mogućnosti da istina bude razaznata posredstvom otkrića zajednice slobodnih umova, nakon čega će prirodno nastati prosvijetljeni društveni i politički pravci.

Zapadni univerziteti su, u očima mnogih pisaca, uništeni, bačeni u individualistički ponor postmoderne ironije i samoosloboditeljske izolacije. Ali ovdje postoji nada koja sadrži korisne energije generirane silom implozije: otkrili smo da teologija, sa narastajućim samopouzdanjem, uzima dodatni poticaj.

(Preporod.info)