Vjerovati, a ne uzdati se

Date:

Piše: Dželaludin Hodžić

Danas, više od godinu dana od proglašenja epidemije, bez ikakvih dilema i kočnica može se konstatovati kako je ova kriza, u osnovi zdravstvena, a ustvari istovremeno i politička i ekonomska i socijalna, do kraja ogolila svaki privid normalnog u ovom društvu i državi.

Događaji, scene, izjave, obrazloženja i nastupi kojima smo svjedočili proteklih sedmica neumoljivo govore o našem prividu svih javnih, institucionalnih, organiziranih manifestacija života. One, drugim riječima, svjedoče o odsustvu bilo kakvih standarda, principa i pravila odavno ukorijenjenih u modernim društvima i demokracijama.

Tako su se sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na poziv kolega iz Srbije, vakcinisali protiv virusa COVID-19. Samo kod nas je moguće da uopće treba obrazlagati skandaloznost takvog čina.

Zato valja napomenuti da su ustavni sudovi posebna tijela koja se bave ustavnošću zakona i zaštitom ljudskih prava i sloboda. Njihova posebnost do te mjere je naglašena da se prema nekim teoretičarima ustavni sud izdvaja u četvrtu granu vlasti (pored zakonodavne, izvršne i sudske).

Konačno, nerijetko se može čuti ocjena kako je ustavni sud političko tijelo, jer mu se zadaća sastoji u zaštiti ustava kao političkog akta, u kojem su deklarirani temeljni principi, ideje i ishodišta političkog društva. U svakom slučaju, navedeno je dovoljno da se razumije simbolički značaj i mjesto koje ustavni sud uživa u uređenim demokracijama zapadnog tipa.

Ako ljudi koji su zaduženi da štite temeljna ljudska prava, u izostanku valjane reakcije države, ne presuđuju i ne rade svoj posao, nego odu i vakcinišu se u drugoj državi, običan čovjek ne može drugačije shvatiti poruku nego: “Spašavaj se ko kako može!”

Pitanje se nameće samo: Šta je, onda, funkcija države?

Čak i SAD kao simbol libertarijanskog uređenja društvenih i tržišnih odnosa ne pušta tržištu da (samo)regulira nabavku i proces vakcinacije, nego se premeće, kada je ta stvar u pitanju, u paradigmatsku socijalnu državu.

Može li se neznanje zamjeriti običnom čovjeku ako i samozvana politička elita, iz dana u dan, demonstrira zastrašujuće primjere nerazumijevanja osnovnih pojmova i koncepata, odnosno, njihovih značenja.

Tako je moguće da donedavni ministar, podastirući svoju analizu, za neki izborni rezultat krivi mješovite brakove!

Braneći se od opravdanih prozivki, bivši ministar do kraja otkriva nesrazmjer između vlastitog znanja i ambicija, pa kaže kako je neprincipijelno da mu za to prigovaraju oni kojima u nazivu stranke stoji samo termin narod, jer i oni, eto, nazivom poručuju da štite samo jedan narod.

Hajde sad objašnjavaj ministru šta je apstraktni građanin, šta je politički narod, šta je demos, šta je ustavni patriotizam, ko je Jürgen Habermas ili, ne daj Bože, Thomas Hobbes.

Kako doduše da čudi takav primjer u narodu čija usmena historija bilježi i sljedeće primjere:

Netom iza rata Alija Isaković našao se na nekom neformalnom ručku na kojem je, pored ostalih, bio i nekadašnji rektor sarajevskog Univerziteta. Nakon kratkog vremena rektor se odvažio i pitao: “Vi ste meni odnekud poznati. Gdje radite?” Pomalo šokiran, Alija Isaković kratko je i zbunjeno odgovorio: “Narodno pozorište”, na što je rektor, s vidnim olakšanjem, uzvratio: “Aaaa, glumac, znao sam”.

Ne čudi onda što su, opet od Alije Isakovića, svaki put kad bi ulazio u zgradu u kojoj se nalazila redakcija jednog sarajevskog lista, na portirnici tražili ličnu kartu. Da se legitimira! Primjeri se redaju dalje, pa Pjesnik priča kako je u jednom razgovoru kolegi pjesniku, štaviše, akademiku, spomenuo da čita Carla Schmitta. Akademik ga je pitao: “Jel’ ti to mene opet testiraš ili to ime stvarno postoji!”

Iz svega je jasno zašto je moguće da se i danas u političkom zagovoru kantonalnih kadrovskih rješenja posegne za formulacijama koje pripadaju nacističkom pojmovnom instrumentariju. Da bi se to znalo i da bi se ozbiljno bavilo politikom mora se nešto i pročitati. U suprotnom to izgleda ovako kako gledamo više od dvadeset godina. To što je ovdašnja čaršija (jedna je to čaršija bez obzira na stranačke boje) priredila časnom Bogiću Bogićeviću posljednji je primjer. Nema za njih ništa sveto, ni ideja ni ljudi.

Kako onda, nakon svega, biti iznenađen.

Ako smo išta do sada trebali naučiti to je da moramo biti spremni na sve. Kad sve to imamo na umu, posebno s recentnim iskustvom obilježenim koronom, ruganju i poniženjima kojima smo sistematski izlagani, valja pitati: Do kada?

Nama ne treba nikakav kontinuitet već radikalne promjene i zaokret. Na svim poljima. Kazano s Ortegom y Gassetom, naša je dužnost da naslutimo novo; imajmo onda i hrabrosti da ga iskažemo.

Riječ je, u najkraćem, o onom intelektualnom stavu prema kojem svijet s kojim se suočavamo postoji samo da bi ga doveli u pitanje. Samo tako moguće je u bolje sutra “vjerovati, a ne uzdati se”.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o 

Share post:

Subscribe

spot_imgspot_img

Popular

More like this
Related